Hernan Diaz DOGOVOR

 Hernan Diaz: Dogovor

S engleskog prevela Lada Furlan Zaborac

Kuća u Albanyju još se uvijek iznajmljivala i nije imalo smisla, zapravo, izlagati Helen takvoj provincijskoj atmosferi nakon vremena provedena u Europi niti naglašavati izostanak prisutnosti gospodina Brevoorta boravkom među njegovim rođacima. Gospođa Brevoort stoga je drage volje pristala da ih Sheldon, još jednom, spasi i prihvatila njegovu velikodušnu ponudu da odsjednu u stanu njegove pokojne tete u Aveniji Park, koji je zaboravio prodati.

            Prijateljstva sklopljena na Starom kontinentu dobro su poslužila gospođi Brevoort. Ne zadovoljavajući se činjenicom da su joj većina vrata u gradu bila otvorena, željela je također otvoriti i svoja vrata gradu. Soareje u njezinu novom stanu ubrzo su postale redovita okupljanja. Bez ikakve pompe počela je na njima uključivati i Helen. Oni koji nisu znali za njezine talente pitali su se kako netko toliko šarmantan i otvoren poput gospođe Brevoort može imati tako povučenu, pa čak i sjetnu kćer – što je bila glasina koju je domaćica jako dobro znala i njome manipulirala ne bi li produbila dojam inteligentne osobe kompleksna karaktera koji je Helen ostavljala.

            Sheldon Lloyd nikada nije prisustvovao tim druženjima. Zbog činjenice da Catherine i Helen stanuju u njegovu obiteljskom domu, koja je podupirala priče o bliskom odnosu koji se razvio između njega i majke i kćeri u Europi i kasnije, tijekom zajedničkog prelaska Atlantskog oceana, on se – djelomično vođen savjetima gospođe Brevoort – pažljivo pobrinuo da ljudi njegovu pomoć dožive kao da nije vođena interesom. Međutim, tijekom Sheldonovih i Heleninih šetnji parkom koje su se odvijale pod budnim okom pratnje, gospođa Brevoort uvijek bi se pobrinula da spomene njegovu vrlu velikodušnost i podsjeti ga koliko mu iznimno duguju za njegova junačka djela koja su im, u najdoslovnijem smislu, spasila živote. Tijekom tih šetnji gospođa Brevoort se u razgovoru vraćala, uvijek iznova, tako uzgredno da joj je ustrajnost bila gotovo nevidljiva, na neuhvatljivog i tajanstvenog poslodavca gospodina Lloyda. Je li istina da je gospodin Rask tako svemoćno bogat? Je li doista još neoženjen? Zašto, pobogu? Izlazi li? Što ga zanima i u čemu uživa takav jedinstven čovjek? Sheldon je oduševljeno i detaljno odgovarao na sva ta pitanja smatrajući da i njegov ugled raste s pretjeranom, ekscentričnom legendom o financijeru. Zapravo, zbog svoje je taštine otkrio da je gospodin Rask prevelik mizantrop (ili potpuno zaokupljen poslom, kako se ispravio) da bi pozivao ljude u goste te da je zadatak organiziranja raskošnih zabava, na kojima se domaćin većinom nije pojavljivao, pao na Sheldona. A njegova ga je arogantnost potaknula da pozove majku i kćer na svečanu večeru u čast Crvenog križa, koja se trebala održati u kući gospodina Raska. Sheldon je želio da se Helen osobno uvjeri u njegovu veličanstvenu organizaciju te zabave.

            Helen je jako dobro shvaćala majčine spletke i znala je da će ga, kada joj jednom pronađe idealnog udvarača, morati prihvatiti. Iako sama po sebi nije težila ni braku ni novcu, Helen je, međutim, smatrala da majci duguje dobru udaju – bila im je to jedina šansa da prestanu živjeti na tuđi račun i da se, konačno, skrase na jednome mjestu. Međutim, iako se nije protivila ženidbenim manevrima gospođe Brevoort, svojim je mlakim pristankom jasno davala do znanja da odbija preuzeti aktivnu ulogu u tome. Njezina nepristupačna šutnja, koju su neki smatrali izrazom mrzovolje, te neprestana odsutnost, koju su mnogi tumačili kao tugu, nisu bile pasivni oblici neposluha nego manifestacije dosade. Jednostavno se nije mogla uključiti u ljubaznosti i plitke razgovore koji su pokretali majčinu bračnu kampanju. Upravo ta nesposobnost dovela ju je do zaključka da bi joj hvalisavci poput Sheldona Lloyda, potpuno obuzeti samima sobom, paradoksalno, mogli pružiti određenu razinu autonomije. Međutim, umjesto da očito zainteresiranom gospodinu Lloydu da konačni poticaj za prosidbu, gospođa Brevoort ga je držala na obazrivoj udaljenosti, istovremeno ga suptilno ohrabrujući na mnoge načine. Helen se nadala da će se majčini lukavi planovi otegnuti dovoljno dugo da poprime suprotan učinak kad ona postane prestara za udaju.

            Hramovi posvećeni bogatstvu – sa svojim liturgijama, fetišima i svečanim ruhom – nikada nisu uspjeli uzdići Helen u kraljevstvo nebesko. Nikada nije osjetila tu ekstazu. Ni zbog čega, kada je prvi put došla u razmetljiv dom gospodina Raska, nije zatitrala od želje ili čak osjetila trenutačno i indirektno uzbuđenje života nesputana bilo kakvim materijalnim preprekama. Sheldon je čekao nju i njezinu majku stojeći pokraj sluge na vrhu crvenog tepiha koji se spuštao stubištem i prostirao po pločniku. Ohrabren ulogom surogat-domaćina jednog od najsjajnijih događaja sezone, uveo je Helen držeći je pod ruku, dok ih je gospođa Brevoort slijedila, iznervirana što je ostavljena iza i bez pratnje – međutim, njezinu je nervozu ubrzo raspršio sjaj ambijenta. Nakon što su svoje ogrtače predali posluzi na vratima, batler je nježnim, no prodornim glasom najavio njihov dolazak vitkom čovjeku koji je stajao na rubu nevidljivosti. Gospođa Brevoort uspjela mu je uputiti pozdrav gotovo neprimjetnim kimanjem. Benjamin Rask možda joj je uzvratio kimanjem ili je samo pogledao u pod. Dok je popravljala kćerinu frizuru u salonu za dame, gospođa Brevoort joj je rekla da gospodin Rask izgleda puno mlađe no što je očekivala. I, nije li čudno što izgleda kao da uopće ne pripada vlastitom domu? Pretpostavljala je da je to normalno, na kraju krajeva – samo bi golema osobnost mogla ispuniti takvo prostranstvo od kuće. Njezin je monolog prekinut dolaskom ostalih gostiju. Majka i kći zaputile su se u primaću sobu gdje se gospođa Brevoort odmah udomaćila. Sheldon je šaptao neku priču skupini muškaraca od koje su oni glasno prasnuli u smijeh. Helen se povukla na sjenovite rubove prostorije i ostala ondje sve dok batler nije rekao Sheldonu da je večera poslužena.

            Helen i Catherine su raspoređene na suprotne krajeve stola, jedna pokraj gospodina Lloyda, a druga pokraj gospodina Raska. Dok su sjedili, Sheldon je rekao Helen da je, znajući koliko je gospođa Brevoort željela upoznati njihova domaćina, bio siguran da će znati cijeniti tu rijetku priliku da s njime razgovara (i da joj zavide na povlaštenu mjestu zdesna gospodinu Rasku). Sve do slijeda ribljeg jela Sheldon je ljubazno vodio razgovor o Helen i njezinim susjedima za stolom pričao sve o njezinim putovanjima, talentu za strane jezike, hrabrosti u suočavanju s ratnim strahotama, koju je zasigurno naslijedila od svojih slavnih revolucionarnih predaka. Kada je posluženo pečenje, razgovor je usmjerio k svojim prijateljima i kolegama, u želji da ih ponovo nasmije, ostavljajući Helen da slobodno, kratkim odgovorima, odbacuje pitanja koja su joj u najboljoj namjeri postavljale žene oko nje. Na drugom kraju stola njezina je majka monopolizirala pažnju gospodina Raska. Helen je predobro poznavala odsutno kimanje, stoga se jako iznenadila kada je, u vrijeme deserta, na licu gospodina Raska primijetila tragove istinskog zanimanja, dok je njezina majka, koja je, činilo se sada nešto tišim glasom, nastavila govoriti. Konačno je došlo vrijeme da se gospoda povuku pušiti cigare, a da se dame okupe u primaćoj sobi. Helen je tu priliku iskoristila da se iskrade i sama tumara po kući.

            Što se više udaljavala od žamora zabave i blještavila Sheldonova uređenja prostora, to se kuća više mijenjala. Ušla je u uredan, diskretan svijet. Tišina je odisala mirnom samouvjerenošću, kao da je znala da uvijek pobjeđuje uz minimalan trud. Blaga hladnoća u zraku također je imala svoj miris. Nisu je se dojmili napadni znakovi bogatstva – očita ulja na platnu nizozemskih majstora, konstelacije francuskih lustera, kineske vaze koje su poput gljiva nicale u svakom kutu. Dirnule su je manje stvari. Kvaka na vratima. Skromni stolac u nekome mračnom kutu. Kauč i praznina oko njega. Sve su joj se te stvari obraćale svojom uzvišenom prisutnošću. Svi ti predmeti bili su obični, ali stvarni, originali prema kojima su se izrađivale manjkave kopije koje su zagađivale svijet.

            Jedna je sjena oklijevala, odmah pokraj njezine, na pragu dnevne sobe. Helen je vidjela da njezin vlastiti crni oblik na podu izražava isto kolebanje – žaljenje što je primijećen, nedovoljno hrabrosti da ode, nevoljkost približiti se. Siluete bez lica kao da su gledale jedna drugu, činilo se da žele razriješiti situaciju među sobom a da pritom ne zamaraju svoje vlasnike. Helen se nije iznenadila kada je iz dnevne sobe izašao Benjamin Rask.

            Ukočeni, izmijenili su nekoliko ljubaznih rečenica. U tišini koja je uslijedila istovremeno su se prebacivali s noge na nogu. Benjamin se ispričao i rukom pokazao prema kauču okrenutu prema prozoru. Sjeli su i izgledali kao da im je bilo ugodnije stajati. Njihovi su ih odrazi, napola potonuli u mračni bazen prozorskog stakla na drugoj strani sobe, netremice promatrali. Benjamin je rekao Helen da je od gospođe Brevoort čuo o njezinim putovanjima. Polagano, Helen je povlačila vrh cipele preko istkanih vlakana svilenog saga, praveći na njemu malenu brazdu. Činilo se da je Benjaminu jasno da ona neće odgovoriti osim ako nije prijeko potrebno. Nakon pauze počeo joj je govoriti o tome kako nikada zapravo nije putovao, čak ni napustio Istočnu obalu, ali je, osjećajući da nije dovoljno jasan, neprestano prekidao, nakon čega je i zašutio, kao da je pritom shvatio da Helen, koja je pogledom proučavala dijelove sobe, ne sluša njegova zbunjujuća objašnjenja.

            Helen je obrisala brazdu koju je ostavila na sagu povukavši cipelu u suprotnom smjeru. Benjamin ju je pogledao i zatim se zagledao u prozor.

            „Ja.“

            Kad je pauza postala dovoljno duga da dođe kraju, okrenula se prema njemu znatiželjno iščekujući ostatak rečenice. Njegova nemoć da je dovrši uozbiljila mu je izraz lica.

            Sjedeći u polumraku te tihe sobe, Helen je istog trena shvatila da je njezina majka pobijedila. Znala je, sa stopostotnom sigurnošću, da će je Benjamin Rask uzeti za ženu ako mu ona to dopusti. A na licu mjesta odlučila je da hoće. Odlučila je tako zato što je shvatila da je on, u biti, sam. U njegovoj velikoj samoći ona će pronaći svoju – a s njom i slobodu koju su joj njezini strogi roditelji uvijek branili. Ovisno o tome je li njegova usamljenost voljna ili ne, on će je ili ignorirati ili biti zahvalan na trudu koji će uložiti u želji da mu postane dobra družica. Kako god bilo, nije nimalo sumnjala da će uspjeti utjecati na svojeg supruga i priskrbiti si neovisnost za kojom je toliko čeznula.