Stephen King ONO

                   Poslije poplave (1957.)

Užas koji se neće završiti još dvadeset osam godina — ako se ikad i završio — počeo je, koliko ja znam ili mogu tvrditi, jednim čamcem načinjenim od novinskog papira koji je, nabubrio od kiše, otplovio niz slivnik. Čamac se klatio, naginjao, ponovno uspravljao, ronio hrabro kroz varljive virove, i nastavljao svoj put niz Witchamovu, prema semaforu koji je označavao raskrižje Witchamove i Jacksonove.

Tri okomita svjetla na sve četiri strane semafora bila su ugašena tog poslijepodneva ujesen 1957., a i kuće su bile u potpunom mraku. Naime, već tjedan dana neprekidno je kišilo, a prije dva dana počeli su i vjetrovi. Veći dio Derryja tad je ostao bez struje, a odonda nisu uspjeli popraviti kvar. Mali dječak u žutoj kabanici i crvenim plastičnim čizmama veselo je trčkarao pokraj čamca od novinskog papira. Kiša nije potpuno prestala, ali je najzad jenjala. Rominjala je po žutoj kapuljači dječakove kabanice, odjekujući u njegovim ušima kao kiša po krovu šupe… utješan, gotovo topao zvuk. Dječak u žutoj kabanici bio je George Denbrough, šestogodišnjak.

Njegov brat, William, većini djece u osnovnoj školi u Derryju (pa čak i učiteljima koji ga tim nadimkom ne bi nikad nazvali u lice) poznat kao Mucavi Bill, bio je kod kuće i iskašljavao posljednje ostatke gadne gripe. Te jeseni, 1957. godine, osam mjeseci prije početka užasa i dvadeset osam godina prije konačnog obračuna, Mucavom Billu bilo je deset godina. Bill je načinio čamac pokraj kojeg je George sad trčao. Izradio ga je sjedeći u krevetu, leđa podbočenih hrpom jastuka dok je njihova majka na glasoviru u salonu svirala Fur Elise, a kiša neumorno šibala po prozoru njegove spavaće sobe. Otprilike na tri četvrtine puta, u smjeru raskrižja i ugaslog semafora, Witchamova je bila zatvorena za motorna vozila signalnim svjetiljkama i četirima narančastim cestovnim preprekama. Na poprečnim daskama prepreka pisalo je UPRAVA ZA JAVNE RADOVE GRADA DERRYJA.

Iza njih, kiša se izlila iz slivnika začepljenih granama, kamenjem i ljepljivim hrpetinama jesenjeg lišća. Voda je najprije zarila prste u pločnik, a onda gramzivo ugrabila cijele pregršti asfalta — sve to već trećeg dana kiše. Do podneva četvrtog dana, veliki komadi površine kolnika znali bi zaploviti raskrižjem Jacksonove i Witchamove poput minijaturnih splavi za divlje vode. Dotad su već mnogi u Derryju počeli zbijati viceve na račun Noine arke. Uprava za javne radove uspjela je održati Jacksonovu otvorenom za promet, ali je Witchamova bila neprohodna od cestovnih prepreka pa sve do središta grada.

No svi su se složili da je najgore prošlo. Rijeka Kenduskeag dosegnula je najviši vodostaj tik ispod razine svojih obala u Jalovini i samo nekoliko centimetara ispod ruba betonskih stijenki Kanala koji ju je tijesno usmjeravao na njezinu putu kroz središte grada. Baš sada, skupina muškaraca — među njima i Zack Denbrough, Georgeov i Billov otac — uklanjala je vreće pijeska koje su u paničnoj žurbi poslagali prethodnog dana. Jučer je izgledalo neizbježno da će se rijeka izliti i prouzročiti goleme štete. Sam Bog zna da se to već dogodilo — poplava 1931. godine bila je prava katastrofa koja je stajala milijune dolara i odnijela dvadesetak života. To je bilo davno, ali je još bilo dovoljno ljudi koji su se toga živo sjećali i plašili ostale. Jednu od žrtava poplave našli su tridesetak kilometara istočno, u Bucksportu. Ribe su tom nesretnom gospodinu pojele oči, tri prsta, penis i veći dio lijevog stopala. Onime što mu je ostalo od ruku grčevito je stezao volan Forda. No sad je vodostaj rijeke opadao, a kad se uzvodno osposobi nova hidrocentrala Bangor Hydro, rijeka više neće biti prijetnja. Barem je tako rekao Zack Denbrough, koji je radio za bangorsku hidroelektru.

A što se ostalih tiče — pa, buduće poplave nisu njihova briga. Važno je prebroditi ovu, vratiti struju u kuće i potom je — zaboraviti. U Derryju je zaboravljanje tragedija i katastrofa bilo prava umjetnost, što će Bill Denbrough s vremenom otkriti. George se zaustavio odmah iza prepreka na rubu duboke jaruge rasječene kroz asfaltnu površinu Witchamove. Ta se jaruga pružala gotovo poprečno. Završavala je na drugom kraju ulice, otprilike deset metara nizbrdo od mjesta gdje je on sad stajao, zdesna. Kad je ćudljiva bujica vode otplavila njegov papirnati čamac u brzake male kao i njegov čamac, a koje je oblikovala napuklina u asfaltu, George se glasno nasmije — taj zvuk izolirane dječje razdraganosti bio je poput kričave vrpce u to sivo poslijepodne. Zahuktala je voda usjekla kanal koji se pružao dijagonalno, pa je njegov čamac otplovio s jedne strane Witchamove na drugu, a struja ga je nosila tako brzo da je George morao sprintati da bi održao korak s njim. Voda je prskala ispod njegovih kaljača u blatnim mlazovima.

Njihove su kopče veselo zveckale dok je George Denbrough trčao prema svojoj neobičnoj smrti. A osjećaj koji ga je u tom trenutku preplavio bio je osjećaj čiste i nesebične ljubavi prema bratu Billu… ljubav i trunka žaljenja što Bill ne može biti ovdje, ovo vidjeti, biti dijelom svega toga. Naravno, pokušat će Billu sve opisati kad se vrati kući, ali je znao da neće to uspjeti Billu prikazati zorno, onako kako bi Bill njemu opisao da su zamijenili mjesta. Bill je dobro čitao i pisao, ali je čak i kao šestogodišnjak George bio dovoljno pametan da shvati kako to nije jedini razlog zbog kojeg Bill u knjižici ima same petice, ili zašto nastavnici toliko vole njegove sastave. Pripovijedanje je bilo samo dio toga. Bill je dobro zapažao.

Čamac samo što nije fijukao dok je jurio poprečnim kanalom; bila je to tek jedna stranica istrgnuta iz malog oglasnika derryjevskih novina News, ali je George sad zamišljao da je to torpedni čamac iz nekog ratnog filma, poput onih koje je ponekad gledao u kinu s Billom na subotnjim matinejama. Ratni film s Johnom Wayneom koji se bori protiv Japanaca. Pramac njegova čamca od novina štrcao je mlazove vode na obje strane dok je tako jurio, a onda stigne do slivnika na lijevoj strani Witchamove. Na tom je mjestu brzao novi potočić preko napukline u asfaltu i tako stvorio prilično velik vrtlog; Georgeu se učini da će voda sigurno poplaviti i prevrnuti čamac. Opasno se nakrivio, a onda George radosno klikne kad se čamac uspravio, okrenuo i nastavio juriti prema raskrižju. George potrči da ga sustigne. Iznad njegove glave, srditi zapah listopadskog vjetra protrese drveće koje je olujno nevrijeme gotovo sasvim rasteretilo tovara šarenog lišća, oluja koja se ove godine pokazala najokrutnijim koscem.

Sjedeći uspravljen u krevetu, obraza još zažarenih od temperature (ali se vrućica, baš kao i Kenduskeag, najzad povlačila), Bill je dovršio čamac, ali kad je George posegnuo za njim, Bill ga makne izvan njegova dosega. “S-s-sad mi donesi p-pparafin.”

“Što je to? Gdje se nalazi?”

“Na podrumskoj p-p-polici kad se s-s-silazi”, reče Bill. “U kutiji na kojoj piše

G-g-golf… Golf. Donesi mi to, i nož, i z-z-zdjelu. I k-k-kutiju š-š-šibica.”

George poslušno ode po to. Čuo je majku kako svira glasovir, više ne Fur Elise, već nešto drugo što mu se nije toliko sviđalo — nešto što je zvučalo suho i pretjerano kićeno; čuo je kišu kako uporno rominja po kuhinjskim prozorima. Ugodni zvuci, ali pomisao na podrum nije bila nimalo ugodna. Nije volio podrum i nije volio silaziti niz podrumske stube, jer je uvijek zamišljao da dolje u tami nečeg ima. To je, naravno, bila glupost, tako su mu govorili otac i majka, a — što je bilo još važnije — tako mu je rekao i Bill, ali ipak… Nije volio čak ni otvoriti vrata da bi upalio svjetlo, zato što bi uvijek pomislio — to je bilo tako glupo da se nikome nije usuđivao reći — da će mu se dok pokušava napipati prekidač neka užasna šapa s čaporcima lagano spustiti na zapešće, a potom ga uz trzaj povući dolje u tamu koja miriše na prašinu i vlagu i neraspoznatljivo trulo povrće.

Budalo! Nema stvorova s pandžama, dlakavih i punih ubojite pakosti. Svako malo netko bi šiznuo i pobio puno ljudi — kadšto bi Chet Huntley govorio o tome u večernjim vijestima — a naravno tu su i komunjare, ali u njihovu podrumu nema nikakve nakazne nemani. No ta bi mu se misao svejedno vrzmala po glavi. U tim beskrajnim trenucima dok je desnom rukom (lijeva mu je bila obavijena oko dovratka u samrtničkom stisku) pipajući tražio prekidač za svjetlo, taj podrumski miris kao da bi se pojačao dok ne bi ispunio cijeli svijet. Mirisi prašine i vlage i odavno istrunula povrća stopili bi se u jedan izrazit, neuklonjiv miris, miris tog čudovišta, apoteozu svih nemani. Bio je to miris nečeg za što nije imao imena: miris Onoga, koje čuči i vreba, spremno ga zaskočiti. Stvora koji bi pojeo sve, ali koje osjeća osobitu glad za mesom malenih dječaka.

Tog je jutra bio otvorio podrumska vrata i beskonačno dugo pipao tražeći prekidač, držeći dovratak u svom uobičajenom grčevitom stisku, čvrsto stisnutih očiju, a vrh jezika virio mu je iz kuta usta poput korjenčića koji očajnički traži vodu na nekom sušnom mjestu. Smiješno? Naravno! I te kako! Ma pogledaj se samo, Georgie! Georgie se boji mraka! Kakva beba!

Zvuk glasovira dopirao je iz onoga što je njegov otac nazivao dnevnim boravkom, a majka salonom. Zvučalo je poput glazbe s onoga svijeta, dalekog, onako kako razgovor i smijeh na krcatoj plaži ljeti zvuče plivaču na rubu snage koji se bori protiv podvodnih struja.

Prsti mu nađu prekidač. 

Ah!

Pritisnu ga…

… i ništa. Nema svjetla.

K vragu! Struja!

George povuče ruku kao da je vadi iz košare pune zmija. Odmakne se od otvorenih podrumskih vrata, a srce mu zabrza u grudima. Pa da, nema struje — zaboravio je da nema struje. Isuse! Što sad? Da se vrati i kaže Billu kako nije mogao donijeti kutiju parafina zato što nema struje, a on se boji da bi ga nešto moglo zgrabiti dok stoji na podrumskim stubama, nešto što nije bilo ni komunjara ni masovni ubojica, već stvorenje mnogo gore od toga? Da će između prečki ograde stubišta dogmizati dio njegove trule tjelesine i zgrabiti ga za gležanj? To bi odjeknulo, zar ne? Drugi bi se možda i nasmijali takvoj umišljotini, ali Bill ne bi. Bill bi se razbjesnio. Bill bi rekao:

“Odrasti, Georgie. Želiš li taj čamac ili ne?”

Kao da mu je ta misao bila znak, Bill se oglasi iz svoje spavaće sobe. “Zar si u-uumro, Georgie?”

“Nisam, uzimam kutiju, Bill”, odazove se George smjesta. Protrlja si ruke, pokušavajući otjerati trnce krivnje, ponovno zagladiti kožu. “Samo sam svratio popiti malo vode.”

“P-p-požuri!” I tako George siđe niz četiri stube do podrumske police. Srce mu je bilo topli,

uzlupali čekić u grlu, kosa na zatiljku u stavu mirno, oči vruće, ruke hladne. Bio je uvjeren da će se podrumska vrata svakog trenutka zalupiti sama od sebe, odsjeći bijelu svjetlost koja pada kroz kuhinjske prozore, a onda će začuti Ono, spodobu goru od svih komunjara i ubojica na svijetu, goru od Japanaca, goru od Atile Huna, goru od onih stvorova iz stotinu filmova strave i užasa. Ono, koje reži duboko — u tih nekoliko suludih trenutaka prije nego što bi ga zaskočilo i rasporilo mu utrobu,

čuo bi to režanje.

Podrumski je smrad danas bio gori nego ikad, zbog poplave. Kuća im se nalazila u Witchamovoj, blizu vrha. Izbjegli su ono najgore, ali je još bilo ustajale vode koja je procurila kroz stare kamene temelje. Miris je bio ogavan i kužan, prisiljavao vas je da dišete najpliće što možete.

George prekopa po krami na polici najbrže što je mogao — stare limenke laštila za cipele Kiwi i krpe za čišćenje cipela, slomljena kerozinska svjetiljka, dvije više-manje prazne boce tekućine za pranje prozora, stara plosnata limenka voska za laštenje poda. Iz nekog mu razloga pozornost privuče ta limenka, i on se gotovo trideset sekundi zagleda u kornjaču na poklopcu u nekoj vrsti hipnotiziranog čuđenja. Onda je baci natrag… i eto i nje — napokon — četvrtaste kutije na kojoj piše GOLF.

George je zgrabi i potrči uza stube najbrže što je mogao, no odjednom shvati da mu košulja viri iz hlača. Bio je siguran da će mu taj okrajak košulje navući propast za vrat: onaj stvor u podrumu dopustit će mu da dođe do vrha stuba, a onda će ga zgrabiti za košulju, povući ga natrag i— Stigne do kuhinje i zalupi vratima za sobom. Ona se zalupe s treskom kao od propuha. Naslonio se na njih zatvorenih očiju, a po rukama i čelu izbije mu znoj; kutiju parafina čvrsto je stezao u jednoj ruci. Svirka glasovira prestane i majčin glas doplovi do njega: “Georgie, a da drugi put još malo jače zalupiš vratima? Možda bi mogao razbiti i koji tanjur u komodi, kad bi se malo jače potrudio.”

“Oprosti, mama”, odazove se on.

“Georgie, po smrt te treba poslati”, reče Bill iz svoje spavaće sobe, tiho, da ga majka ne bi čula.

Georgie zahihoće. Straha je već nestalo; odlijepio se od njega kao što noćna mora popusti stisak kad se čovjek probudi, hladne kože i zadihan, pa se opipava i zuri u stvari oko sebe želeći se uvjeriti da se ništa od toga uopće nije dogodilo, i istog trenutka počinje zaboravljati taj ružni san koji je usnio. Pola neugodnog osjećaja iščezne u trenutku kad mu stopala dotaknu pod; tri četvrtine u trenutku kad izađe

ispod tuša i počne se brisati; a sve — kad završi s doručkom. Sve se raspline — do idući put, kad se u zagrljaju noćne more ponovno prisjeti svih strahova. Ta kornjača, razmišljao je George, na putu prema ladici kuhinjskog elementa gdje su stajale šibice. Gdje li sam već vidio takvu kornjaču? Ali ne bude odgovora, i on zaboravi to pitanje. Uzme kutiju šibica iz ladice, nož s police (držeći oštricu pažljivo okrenutu od sebe, kako ga je tata naučio) i zdjelicu iz komode u blagovaonici. Onda se vrati u Billovu sobu.

“K-k-koji si ti š-š-šupak, Georgie”, reče Bill prilično ljubazno i gurne u stranu neke predmete iz svoje bolesničke zbirke na noćnom ormariću: praznu čašu, vrč s vodom, papirnate maramice, knjige, bočicu Vicksova melema za mazanje prsnog koša — miris koji će Bill cijelog života povezivati s gustom sluzi u prsima i šmrkavim nosom. Bio je tu i stari Philcov radio, iz kojeg nije dopirao Bach ili Chopin, nego

neka pjesma Little Richarda… jako tiho, toliko tiho da je Little Richard bio lišen sve svoje sirove i elementarne snage. Njihova majka, koja je završila studij glasovira na akademiji Julliard, mrzila je rock‘n’roll. Ne samo da joj se nije sviđao; prezirala ga je.

“Nisam ti ja nikakav šupak”, reče George i sjedne na rub Billova kreveta te odloži donesene stvari na noćni ormarić.

“Ma jesi”, reče Bill. “Jedan veliki smeđi šupak, eto što si.”

George pokuša zamisliti dijete koje bi bilo samo jedan veliki šupak na dvije noge pa se počne smijuckati.

“Tvoj je šupak veći od Auguste”, reče Bill, pa se i on počne hihotati.

“Tvoj je šupak veći od cijele države”, odvrati George. Tome su se oba dječaka grohotom smijala gotovo dvije minute. Slijedio je šapćući razgovor, jedan od onih koji vrlo malo znači bilo kome osim malenim dječacima: optužbe o tome tko je veći šupak, tko ima najveći šupak, čiji je šupak najsmeđiji i tako dalje. Naposljetku Bill izgovori jednu od zabranjenih riječi — optuži Georgea da je veliki smeđi usrani šupak — i oni se obojica zagrcnu od smijeha. Billov se smijeh pretvori u napad kašlja. Kad je napokon jenjao (dotad je Billovo lice poprimilo boju šljive što je George pomalo zabrinuto promatrao), glasovir ponovno utihne. Obojica pogledaju prema salonu, osluškujući hoće li klavirska klupica zastrugati po podu gurnuta prema natrag i hoće li se začuti nestrpljivi koraci njihove majke. Bill zabije usta u pregib lakta, prigušivši posljednji kašalj, i istodobno pokaže prema vrču. George mu natoči čašu vode i on otpije iz nje. Glasovir se ponovno začuje — ponovno Fur Elise. Mucavi Bill nikad nije zaboravio tu skladbu. I poslije puno godina uvijek bi se naježio po rukama i leđima; srce bi mu zastalo i on bi se sjetio: Moja je majka to svirala onog dana kad je George umro.

“Još ćeš kašljati, Bill?”

“Ne.”

Bill izvuče papirnatu maramicu iz kutije, zagrglja, ispljune šlajm u maramicu, zgužva je i baci u koš za otpatke pokraj kreveta, koji je bio pun istih takvih zgužvanih maramica. Zatim otvori kutiju parafina i spusti voštanu kocku na svoj dlan. George ga je pozorno promatrao, ali ništa nije govorio ni zapitkivao. Bill nije volio da George razgovara s njim dok on nešto radi, ali je George naučio da će mu, bude li držao jezik za zubima, Bill najčešće sam objasniti što radi. Bill nožem odreže komadić parafinske kocke. Stavi ga u onu zdjelu, upali šibicu i stavi je na parafin. Dva su dječaka promatrala žuti plamičak dok je zamirući vjetar bacao kišu na prozore u povremenim zapusima.

“Moramo čamac zaštititi od vode, u protivnom će promočiti i potonuti”, reče Bill. Kad je bio s Georgeom, mucao je malo — a kadšto i nimalo. No u školi, mucanje bi ponekad toliko uhvatilo maha da bi ga osujetilo u govoru. Komunikacija bi se prekinula i Billovi bi školski prijatelji gledali u stranu, dok bi Bill — grčevito stežući klupu, lica crvena gotovo kao njegova kosa, a očiju suženih u proreze — pokušavao iščupati neku riječ iz svog tvrdoglavog grla. Ponekad — gotovo uvijek — riječ bi došla.

No kadšto bi to uporno odbijala. Kao trogodišnjaka udario ga je automobil i odbacio u zid neke zgrade; sedam je sati bio u nesvijesti. Mama je tvrdila da je ta nesreća odgovorna za mucanje. George je katkad imao osjećaj da njegov otac — a i sam Bill — nisu baš tako sigurni u to.

Onaj se komadić parafina u zdjelici gotovo sasvim rastopio. Plamen šibice se spustio niže, poprimajući plavu boju dok se omatao oko kartonskog štapića, a onda se ugasio. Bill umoči prst u tekućinu, pa ga naglo izvuče uz jedva čujan siktaj. Pokajnički se nasmiješi Georgeu. 

“Vruće”, reče. 

Nakon nekoliko sekundi ponovno umoči prst i počne premazivati vosak po stranicama čamca, gdje se brzo sušio u mliječnu izmaglicu.

“Mogu ja malo?” upita George.

“Možeš. Samo nemoj da ti kapne na posteljinu, jer će te mama ubiti.”

George umoči prst u parafin koji je sad bio jako topao, ali ne više i vruć, i počne

ga nanositi na drugu stranu čamca.

“Ne stavljaj toliko, p-p-papak jedan!” reče Bill. “Hoćeš da ti potone na prvoj

plovidbi?”

“Oprosti.”

“U redu je. Samo p-p-polako.”

George dovrši drugu stranu, a potom uzme čamac u ruke. Djelovao je malo teže, ali ne previše. “Guba”, reče on. “Idem van porinuti ga.”

“Aha, idi”, reče Bill. Odjednom je izgledao umorno — umorno i ne naročito

zdravo.

“Volio bih da i ti možeš ići”, reče George. I bilo je tako. Bill bi ponekad postao tiranin, ali je uvijek imao sjajne zamisli i gotovo ga nikad nije tukao. “Pa ona je tvoj čamac.”

“On”, reče Bill. “Za čamce se kaže o-o-on.”

“No dobro — on.”

“I ja bih volio da mogu ići”, reče Bill neveselo.

“Pa…” George se premještao s noge na nogu, s čamcem u rukama.

“Obuci nešto za kišu,” reče Bill, “inače ćeš završiti s gripom kao ja. Vjerojatno ćeš se ionako zaraziti, od mojih k-k-klica.”

“Hvala, Bill. Lijep čamac.” I on učini nešto što nije odavno učinio, nešto što Bill nikad nije zaboravio: nagne se i poljubi brata u obraz.

“Sad ćeš se sigurno zaraziti, šupak jedan”, reče Bill, ali je svejedno djelovao razgaljeno. Nasmiješi se Georgeu.

“I vrati sve ovo. U protivnom će mama š-š-šiznuti.”

“Naravno.” George skupi vodootpornu opremu i krene, s čamcem koji je nesigurno balansirao na vrhu kutije parafina koja je nahereno ležala u zdjelici.

“G-G-Georgie?”

George se okrene i pogleda brata.

“P-p-pazi se.”

“Naravno.” Čelo mu se malo nabora. Takve vam stvari govori majka, a ne stariji brat. To mu je bilo čudno koliko i ono kad je poljubio Billa.

“Naravno da hoću.”

On izađe. Bill ga više nikad nije vidio.