Glendy Vanderah GDJE ŠUMA SUSREĆE ZVIJEZDE

Glendy Vanderah GDJE ŠUMA SUSREĆE ZVIJEZDE

S engleskoga preveo Luka Pejić

Djevojčica je mogla biti podmetnuta. Bila je gotovo nevidljiva, blijeda lica, u majici s kapuljačom i hlačama koji su iza nje iščezavali u šumi osvijetljenoj zalazećim Suncem. Bila je bosa. Stajala

je nepomična, jednom rukom grleći deblo hikorija, i nije se pomakla kada se automobil škripeći dovezao do kraja šljunčanog prilaza te se zaustavio nekoliko metara dalje.

Kad je ugasila auto, Jo skrene pogled s djevojčice i pokupi dalekozor, naprtnjaču i podatkovne listove sa suvozačkog sjedišta.

Možda se dijete vrati u svoje vilinsko carstvo ako ne bude gledala. Ali djevojčica je još uvijek bila tamo kad je Jo zakoračila iz auta. 

“Vidim te”, Jo je rekla sjeni na hikoriju.

“Znam”, kaže djevojčica.

Joine planinarske cipele razbacaju komadiće suhog blata uz betonski nogostup. “Trebaš li nešto?”

Djevojčica ne odgovori.

“Zašto si na mom posjedu?”

“Pokušala sam pomaziti tvoje štene, ali nije mi dopustio.”

“To nije moj pas.”

“Čiji je?”

“Ničiji.” Otvori vrata mrežom obavijenog trijema. “Trebala bi doma dok još ima svjetla.” Uključila je vanjsku žarulju protiv kukaca i otključala vrata kuće. Nakon što je upalila lampu, vratila se do drvenih vrata i zaključala ih. Djevojčici je bilo otprilike devet godina, ali svejedno je mogla nešto spletkariti. Petnaest minuta poslije, Jo je bila istuširana i odjevena u majicu, trenirku i sandale. Uključila je kuhinjsko svjetlo, privlačeći tihe udarce insekata na crnim prozorima. Dok je pripremala

pribor za roštilj, dokono pomisli na djevojčicu pod stablom hikorija.

Posve sigurno ju je previše strah mračnih šuma da bi se zadržala. Otišla bi ona doma.

Jo donese marinirana pileća prsa i tri ražnjića za povrće do vanjskog ognjišta na komadu travnjaka obraslog korovom, koji je dijelio žutu kuću s daskama od nekoliko jutara mjesečinom obasjana travnjaka. Kuća za iznajmljivanje iz četrdesetih, poznata kao Vikendica Kinney, bila je smještena na humku i okrenuta prema šumi, stražnje strane otvorene prema maloj preriji koju je vlasnik redovito palio ne bi li zadržao šumu od širenja. Jo zapali vatru u okruglom kamenom ognjištu i stavi preko njega rešetku.

Dok je postavljala piletinu i ražnjiće nad plamen, napela se kad je taman oblik obišao kut kuće. Djevojčica. Zaustavila se tek nekoliko metara od vatre, gledajući Jo dok je postavljala zadnji

ražnjić na rešetku. “Zar nemaš štednjak?” upita je.

“Imam.”

“Zašto kuhaš vani?”

Jo sjedne na jednu od četiriju odrpanih vrtnih stolica. “Jer mi se sviđa.”

“Dobro miriše.”

Ako je bila tamo kako bi tražila hranu, razočarat će je prazni kredenci terenske biologinje s malo vremena za kupnju namirnica. Govorila je razvlačeći riječi poput lokalnih stanovnika, a bosa

stopala bila su dokaz da je došla sa susjednog posjeda. Bogme je mogla doma na večeru.

Djevojčica se polako primicala, a vatra joj je bojila okruglasto lice i plavkastu kosu, ali ne i oči, koje su na njezinu licu i dalje bile crne rupe podmetnutog djeteta.

“Ne misliš li da je vrijeme poći doma?” Jo je rekla.

Približila se. “Nemam dom na Zemlji. Došla sam odande.”

Prstom je pokazala prema nebu.

“Odakle?”

“S Velikog medvjeda.”

“Zviježđa?”

Djevojčica kimne. “Ja sam s galaksije Vatreno kolo. To je pokraj repa Velikog medvjeda.”

Jo nije znala ništa o galaksijama, ali ime je zvučalo kao nešto što bi dijete izmislilo. “Nikad nisam čula za galaksiju Vatreno kolo”, Jo je kazala.

“Tako je zovu vaši ljudi, ali mi je zovemo drukčije.” Jo joj je sada mogla vidjeti oči. Inteligentan odsjaj u njezinu pogledu bio je neobično pronicav za njezino lice bebe i Jo to uzme kao znak da ona zna kako je sve to dio zabave. “Ako si izvanzemaljka, zašto izgledaš kao ljudsko biće?”

“Samo se koristim tijelom ove djevojčice.”

“Reci joj da ide doma dok si tamo unutra, dobro?”

“Ne može. Bila je mrtva kad sam joj uzela tijelo. Kad bi otišla doma, roditelji bi joj se prestrašili.”

Riječ je o zombijima. Jo je čula za takve igre. No djevojčica je došla pogrešnoj kući ako je tražila nekoga da se s njom igra zombijevskih izvanzemaljaca. Jo nikada nije bila dobra s djecom i

igrama s pretvaranjem, čak ni kada je bila mala kao ta djevojčica. Joini roditelji, oboje znanstvenici, često su govorili da ju je takvom načinila dvostruka doza analitičkih gena. Uobičavali su se

šaliti oko toga kako je izašla iz maternice, mršteći se s naumom, kao da formulira hipoteze o tom gdje se nalazi i tko su bili svi ljudi u rađaonici.

Izvanzemaljka u ljudskom tijelu gledala je Jo kako okreće pileća prsa.

“Bolje ti je da ideš doma na večeru”, Jo reče. “Roditelji će ti biti zabrinuti.”

“Rekla sam ti, nemam...”

“Trebaš li nazvati koga?” Jo izvuče mobitel iz džepa hlača.

“Koga bih nazvala?”

“Što kažeš da ja zovem? Reci mi svoj broj.”

“Kako mogu imati broj kad sam došla sa zvijezda?”

“A djevojčica čije si tijelo uzela? Koji je njezin broj?”

“Ne znam ništa o njoj, čak ni ime.”

Što god da je naumila, Jo je bila preumorna za to. Bila je budna od četiri ujutro, klipsala kroz polje i šumu pri visokoj temperaturi više od trinaest sati. To joj je bila rutina gotovo svaki dan tjednima, i tih nekoliko sati koje je provodila kod kuće svake noći bili su važno vrijeme za odmor. “Ako ne odeš, zvat ću policiju”, rekla je, pokušavajući zvučati strogo.

“Što će policija uraditi?” Rekla je to kao da nikada nije čula tu riječ.

“Odvući ti dupe kući.”

Djevojčica prekriži ruke preko mršava tijela. “Što će uraditi kad im kažem da nemam dom?”

“Odvest će te u policijsku postaju i naći ti roditelje ili s kim god živiš.”

“Što će uraditi kad nazovu te ljude i doznaju da im je kći mrtva?”

Ovaj put Jo nije morala hiniti ljutnju. “Znaš, nije zezancija biti sam u svijetu. Trebala bi otići doma onome tko god se brine o tebi.”

Djevojčica stegne ruke preko prsa, ali ne kaže ništa. Možda je klinku trebalo protresti stvarnošću. “Ako stvarno nemaš obitelj, policija će te smjestiti u udomiteljski dom.”

“Što je to?”

“Živiš s totalnim strancima… Ponekad su zlobni, pa je bolje da odeš kući prije nego što nazovem policiju.” 

Djevojčica se nije pomaknula.

“Ozbiljna sam.”

Poluodrastao pas, koji je prosjačio za hranom pokraj Joine vatre posljednjih nekoliko noći, sakrije se u vanjski krug svjetlosti vatre. Djevojčica čučne i ispruži ruku, nagovarajući ga visokim glasom da priđe kako bi ga pomazila.

“Neće ti doći bliže”, Jo kaže. “Divlji je. Vjerojatno je oštenjen u šumi.”

“Gdje mu je majka?”

“Tko zna.” Jo spusti mobitel i okrene ražnjiće. “Postoji li kakav razlog zbog kojeg se bojiš ići doma?”

“Zašto ne želiš vjerovati da sam sa zvijezda?”

Tvrdoglavo derište nije znalo kada prestati. “Znaš da nitko neće povjerovati da si izvanzemaljka.”

Djevojčica odšeće do ruba prerije, digne lice i ruke prema zvjezdanom nebu pa otpjevuši nekakvu koještariju koja je trebala zvučati kao izvanzemaljski jezik. Riječi su joj tekle kao strani

jezik koji je dobro poznavala, a kad je završila, samodopadno se okrene Jo držeći ruke na bokovima.

“Nadam se da si tražila od svog izvanzemaljskog naroda da te vrate”, Jo je rekla.

“To je bila salutacija.”

“Salutacija – dobra riječ.”

Djevojčica se vrati svjetlu vatre. “Ne mogu još natrag. Moram ostati na Zemlji dok ne vidim pet čuda. To je dio našeg treninga kada dođemo do određene dobi – na neki način kao škola.”

“Bit ćeš ovdje neko vrijeme. Voda se nije pretvorila u vino već nekoliko tisućljeća.”

“Nisam mislila na biblijske vrste čuda.”

“Kakve vrste čuda?”

“Bilo što”, djevojčica kaže. “Ti si čudo, i taj pas je. Za mene je ovo potpuno novi svijet.”

“Fino, već imaš dva.”

“Ne, čuvat ću ih za uistinu dobre stvari.”

“Ajme, hvala.”

Djevojčica sjedne na vrtnu stolicu blizu Jo. Iz pilećih prsa na roštilju u vatru je curila masna marinada, šireći u noćni zrak dim ugodna mirisa. Dijete je zurilo u to, glad je bila stvarna, tu ništa

nije bilo izmišljeno. Možda joj obitelj nije mogla priuštiti hranu. Jo se iznenadi što joj to nije odmah palo na pamet.

“Što kažeš na to da ti dam da nešto pojedeš prije nego što odeš doma?” rekla je. “Voliš li pureće hamburgere?”

“Kako da znam kakvog su okusa pureći hamburgeri?”

“Želiš li jedan ili ne?”

“Želim. Trebam probati nove stvari dok sam ovdje.”

Jo stavi pileća prsa na hladniji dio vatre prije nego što je otišla unutra pokupiti smrznutu pljeskavicu, začine i žemlju. Sjetila se posljednje kriške sira u hladnjaku pa je dodala djevojčici za večeru. Dijete ju je vjerojatno trebalo više nego ona. Jo se vratila u dvorište, stavila pljeskavicu na vatru, a ostatak

na praznu stolicu pokraj sebe. “Nadam se da voliš sir na hamburgeru.”

“Čula sam za sir”, djevojčica je rekla. “Kažu da je dobar.”

“Tko kaže da je dobar?”

“Oni koji su već bili ovdje. Učimo ponešto o Zemlji prije nego što dođemo.”

“Kako se tvoj planet zove?”

“Teško je reći na tvom jeziku – nešto kao Alijames. Imaš li

sljezovih kolačića?”

“Alijamešci su te učili o sljezovim kolačićima?”

“Kažu da ih djeca stave na štapić i istope na vatri. Kažu da je stvarno dobro.”

Jo je napokon imala izgovor otvoriti sljezove kolačiće koje je hirovito kupila kad se tek uselila u kuću. Odlučila je da bi ih mogla i iskoristiti prije nego što postanu ustajali. Uzela je kolačiće

iz kuhinjskog ormarića i ispustila ih u krilo izvanzemaljke.

“Moraš pojesti večeru prije nego što ih otvoriš.”

Izvanzemaljka nađe štapić i sjedne na svoju stolicu, sa sljezovim kolačićima na sigurnome u krilu i tamnim očima usredotočenim na pljeskavici koja se pekla. Jo je tostirala žemlju i

postavila ražnjiće s potamnjelim krumpirom, brokulom i gljivama

pokraj hamburgera na tanjuru. Iznijela je dva pića.

“Voliš li cider od jabuke?”

Djevojčica uzme čašu i otpije gutljaj. “Stvarno je dobro!”

“Dovoljno dobro da bude čudo?”

“Ne”, izvanzemaljka je rekla, ali je popila više od pola čaše u nekoliko sekundi.

Djevojčica je bila skoro gotova sa svojim hamburgerom dok je Jo zagrizla. “Kad si posljednji put jela?” upitala je.

“Na svojemu planetu”, izvanzemaljka kaže usta punih hrane.

“Kad je to bilo?”

Proguta. “Sinoć.”

Jo spusti vilicu. “Nisi jela cijeli dan?”

Djevojčica ubaci kocku krumpira u usta. “Nisam htjela jesti do sada. Nekako sam bila bolesna – od putovanja do Zemlje, mijenjanja tijela i svega tog.”

“Zašto onda jedeš kao da umireš od gladi?”

Djevojčica otkine posljednji komad svog hamburgera i baci jednu polovicu molećivom štenetu, vjerojatno da dokaže kako nije umirala od gladi. Pas proguta istom brzinom kojom i djevojčica.

Kada je izvanzemaljka ponudila posljednji zalogaj u ruci, pas se prišulja, ščepa ga iz njezinih prstiju i povuče se dok jede.

“Jesi li to vidjela?” djevojčica reče. “Uzeo mi je iz ruke.”

“Vidjela sam.” Ono što je Jo još vidjela bilo je dijete koje bi moglo biti u ozbiljnoj nevolji. “Je li to na tebi pidžama?”

Djevojčica spusti pogled na svoje tanke hlače.

“Pretpostavljam da ih ljudi tako zovu.”

Jo odreže još jedan komad mesa s pilećih prsa.

“Kako se zoveš?”

Djevojčica je bila na koljenima pokušavajući se što bliže prišuljati štenetu.

“Nemam zemaljsko ime.”

“Koje ti je izvanzemaljsko ime?”

“Teško je reći...”

“Samo mi reci.”

“Donekle je kao Iirpud-na-ahsru.”

“Iir pu...?”

“Ne, Iirpud-na-ahsru.”

“Okej, Iirpud, želim da mi kažeš istinu o tome zašto si ovdje.”

Odustala je od bojažljivog psa i ustala. “Mogu li otvoriti sljezove

kolačiće?”

“Prvo pojedi brokulu.”

Pogledala je tanjur koji je ostavila na stolici. “Tu zelenu stvar?”

“Da.”

“Na mom planetu ne jedemo zelene stvari.”

“Rekla si da trebaš probati nove stvari.”

Djevojčica brzinski gurne tri cvijeta brokule u usta jedan za drugim. Dok je žvakala komadiće, raspori vrećicu s kolačićima.

“Koliko ti je godina?”

Djevojčica s naporom proguta što je ostalo od brokule.

“Moja dob ne bi imala smisla ljudima.”

“Koliko je staro tijelo koje si uzela?”

Nabila je sljezov kolačić na vrh štapića. “Ne znam.”

“Zaozbiljno ću morati zvati policiju”, Jo reče.

“Zašto?”

“Znaš zašto. Koliko ti je, devet... deset? Ne možeš biti sama vani noću. Netko ne postupa s tobom kako treba.”

“Ako nazoveš policiju, samo ću pobjeći.”

“Zašto? Mogu ti pomoći.”

“Ne želim živjeti sa zločestim strancima.”

“Šalila sam se kad sam to rekla. Sigurna sam da će pronaći fine ljude.”

Djevojčica stavi treći kolačić na svoj štapić.

“Misliš li da bi se Malom Medvjedu sviđali sljezovi kolačići?”

“Tko je Mali Medvjed?”

“Tako sam nazvala štene – prema zviježđu pokraj mojega. Ne misliš li da izgleda kao medvjedić?”

“Nemoj ga hraniti kolačićima. Ne treba mu šećer.” 

Jo povuče posljednje komadiće mesa s pilećih prsa i baci ih psu, previše rastrojena da završi jelo. Dok je meso nestajalo u psećim ustima, dala mu je preostalo povrće sa svoja dva ražnjića.

“Ti si fina”, djevojčica je rekla.

“Ja sam glupa. Sad ga se nikad neću riješiti.”

“Opa!” Djevojčica prinese goreći kolačić licu i puhne na vatru.

“Prvo pusti da se malo ohladi”, Jo je rekla. Nije čekala, povlačeći vrelu, bijelu ljepljivu masu ustima.

Sljezovi kolačići su nestajali u kratkom roku, i djevojčica je pekla sljedeću gomilu dok je Jo nosila pribor u kuhinju. Dok je brzinski prala posuđe, odlučila se za novu strategiju. Zločest

Murjak očigledno nije bio uspješan. Morat će steći djevojčičino povjerenje da izvuče bilo što iz nje.

Našla je djevojčicu posjednutu na tlu prekriženih nogu, s Malim Medvjedom koji je sretno lizao otopljeni kolačić s njezine ruke. “Nikad ne bih bila povjerovala da bi taj pas jeo iz ljudske

ruke”, rekla je. “Iako je ljudska ruka, on zna da sam s Alijamesa.”

“Od kakve je to koristi?”

“Imamo posebne moći. Možemo učiniti da se dogode dobre stvari.”

Jadno dijete. Zavarava sebe sred tmurnih okolnosti, nema sumnje.