Andrea Andrassy (SKORO) SVE ŠTO ZNAM DO SAD

                                                                             UVOD

(ili nešto slično)

Srdačan pozdrav, dobro došli u treću sezonu serije “Danas svatko može napisat knjigu”.
 
Tako barem kažu random gospođe na internetu svaki put kad ju ja napišem, a meni je iznimna čast da im već treći put omogujućem da mi jave da sam svatko.
 
Zapravo, ako sam sasvim iskrena – a većinu vremena jesam – malo sam ljubomorna na Internet Gospođe i dobro bi mi došao djelić njihovog samopouzdanja, jer kao i svaki put kad započinjem knjigu, imam dojam da nema šanse da ću je ovaj put uspjet dovršit.
 
Kao da je s prvom i drugom uspjelo slučajno i nema šanse da se to “slučajno” ponovi treći put. Kaže internet da se to zove “imposter syndrome”, a meni moj imposter upravo kuca po glavi i ispituje me zašto mislim da mogu/smijem napisat još jednu knjigu.
 
Možda bi bilo pametnije da samo ugasim dokument i odem igrat igricu, kao što je uvijek radila tajnica jedne katedre na mom faksu. Svaki put kad bi joj netko pokucao na vrata s pitanjem iz njenog opisa posla, ona bi ga ljutito istjerala van i rekla “NE MOŽE SAD, PRIČEKAJTE MALO!” – a svi smo znali da zapravo samo igra Farmville.
 
Uzgajanje virtualnih kokoši zvuči jako privlačno kad imaš drugog posla, kao što pospremanje ormara zvuči jako privlačno taman u vrijeme rokova… ali to bi značilo da Internet Gospođama oduzimam priliku da izgovore rečenicu koja im pruža toliko zadovoljstva, što bi bilo krajnje neodgovorno i ružno. A ja nisam neodgovorna.
 
“Ni ružna!” rekla bi moja mama, ali vjerojatno bi se predomislila da me vidi ovih dana jer u periodima pisanja uvijek izgledam kao kanta za smeće.
 
“The scariest moment is always just before you start”, kaže Stephen King o pisanju, a meni se ista rečenica upravo ruga s police na kojoj stoji u bijelom Ikeinom okviru.
 
Najstrašniji je trenutak prije nego što počneš – ili kako bi rekli ljudi koji prevode naslove filmova: “Put u Oslo zelenom raketom.”
 
Uvijek su me fascinirali prijevodi naslova, naravno da nemam nijedan primjer jer sve prigodno zaboravim čim mi zatreba. Stvari koje mi nikad neće zatrebat, s druge strane, ne mogu zaboravit, zato ću zauvijek znat nastavke za aorist, činjenicu da su rak samac i crvena moruzgva u simbiozi i definiciju mitohondrija.
 
Na polici ispod uokvirenog citata o pisanju (ili o putu u Oslo zelenom raketom) je cijeli red mojih knjiga – prve i druge u dovoljno primjeraka da se popuni red, ne cijeli red različitih. Na okolnim policama stoji 50-ak knjiga koje je napisao Stephen King, zbog čega mu malo ne vjerujem da se boji prije nego što krene, ali razumijem što želi reć.
 
Kad ti je nešto važno, uvijek postoji doza zdravog straha – ljudi koji nikad nemaju tremu su ili pijani, ili psihopati, a ja pijana sigurno nisam. Za ovo drugo nisam tražila uputnicu, pa ne možemo tvrdit ni jedno, ni drugo.
 
Gdje je taj zdravi strah bio kad sam prihvatila ulogu u Krim Teamu 2, nitko ne zna.
 
Ali i bolje da ga nije bilo, jer se onda moje lice ne bi prikazivalo na televiziji 600 puta godišnje u projektu koji ima više repriza od Dadilje – što možda zvuči nemoguće, ali nije.
 
A ako je moguće da na svijetu postoji nešto što se reprizira češće od The Nanny, onda je moguće da i ja dovršim svoju treću knjigu.
 
Ja sam Andrea Andrassy – ili svatko – a vi čitate knjigu “(Skoro) sve što znam do sad”.
 
Ili to, ili sam odustala i imam uspješnu farmu virtualnih kokoši, što znači da ipak nisam svatko, nego tajnica katedre za EFZG-u.
 
U tom slučaju, NE MOŽE SAD, PRIČEKAJTE MALO!
 

(SKORO) SVE ŠTO ZNAM DO SAD