Adele Parks LAŽI LAŽI LAŽI
Tišina se proteže od njegove strane stola do moje. Proteže se svim ovim godinama našega braka – sretnima i tužnima – gušeći ih. Nekoć smo si toliko toga željeli reći. To je tako uvijek na početku, zar ne?
Išli bismo u restorane, ne u pomodne, glasne, to mi se
nikada nije sviđalo. Najčešće bi to bilo prisno mjesto koje je posluživalo
dobru tjesteninu, negdje gdje bi konobari ribali parmezan na jela u
zadovoljavajućim količinama, a ne bi ga samo sramežljivo poškropili. Oduvijek
sam bila žena koja cijeni ugljikohidrate. Ponekad bismo toliko razgovarali –
smijali se, šalili o svemu – da ne bismo primijetili kako su drugi gosti
otišli, završili za tu večer. Nerijetko bi umorni konobari počeli mesti pod oko
nas, u stvari su nas gurali kroz vrata. Uz isprike bismo otišli i ostavili
previše velikodušnu napojnicu pa bismo zgrabili kapute i izjurili kroz vrata.
„Zgrabi kaput, zavela si me“, rekao bi. Bila je to krilatica
prije mnogo vremena. Simon ju je često rabio, kad god bismo odlazili odnekud,
dok bismo odlazili od mame i tate nakon nedjeljne večere ili kad bi me pokupio
u školi. Provirio bi u zbornicu i rekao: „Zgrabi kaput, zavela si me.“ Nije ga
bilo briga pije li ravnateljica tamo čaj i umače li kekse u njega. Uvijek bih
se tome hihotala.
Od prvog smo se spoja držali za ruke u javnosti. Zbog toga
sam mu vjerovala. Hodala sam s dovoljno sumnjivih muškaraca koji su izlazili s
nekoliko žena istodobno i nisu mogli riskirati javno iskazivanje privrženosti.
Zbog njega sam se nekoć osjećala sigurnom. Nekoć sam vjerovala u njega. Čini se
da duhovi tog sretnog para plešu oko stola. Da nas opsjedaju. U zatvoru nam ne
dopuštaju da se držimo za ruke, to stoji u popisu pravila koji su nam poslali.
Proučila sam popis kao što sam proučavala pravila za Milliene priredbe koje bi
nam slali iz plesne škole. Nije da želim držati Simona za ruku. Ali da želim,
ne bih mogla. Mogla bih mu nešto dodati. Možda oštricu. Bi li supruga to
učinila? Dodala suprugu oštricu? Pretpostavljam da bi mogla. Da je dovoljno
očajan. Da je ona dovoljno očajna. Iako ne znam kako bi takvo što moglo proći
pretraživanje na ulazu. Najvjerojatnije su zabrinuti zbog droge. Zasigurno
postoje supruge koje bi to učinile. Još uvijek željne opskrbiti ga uzbuđenjem.
Ne mogu ga razveseliti. Nisam zato došla, iako mislim da se
on nada da jesam. Ne znam više što bih mu kazala niti on zna što bi kazao meni.
Previše je toga ostalo neizrečeno. Užasno mi je ovdje. Užasno mi je sjediti s
ovim nasilnim muškarcima: lopovima, silovateljima, ubojicama. Znam da su nasilje
i okrutnost svugdje, ali mučno mi je od toga što su svi u skupini. To je
prljavo, strašno. Također, mrzim ga zato što je doveo ovo mjesto u moj život.
Posjet je bolan, isprekidan tišinama i neizgovorenim optužbama, zamjeranjima,
isprikama. Oteklina sukobljenih osjećaja koja prijeti da će nas oboje utopiti.
„Žao mi je, Daisy. Ovo mi je teško“, odjednom izlane. Njemu
je teško! Skrećem pogled: brzo trepćem, borim se sa suzama. „O, Bože, oprosti.
Sada sam te naljutio.“ Odmahujem glavom. Nadogradi svoj komentar. „Razbjesnio?“
Možda, a možda sam šokirana, tužna. Ne znam što osjećam.
Srce mi tuče o prsa. Kao da mi je zapeo dah. Previše mi je. Osjećam previše
toga. Gubitak, žaljenje, strah, bol. Ništa dobro. Želim pronaći riječi. Želim
mu reći za Darylla. Sve o Daryllu. Nikada ga nisam htjela prevariti u vezi s
Millienim očinstvom. Samo nisam znala kako mu kazati istinu. A sada smo ovdje i
ne mogu mu reći ni to ni išta drugo. Davno smo postali stranci. Više ne
poznajemo jedno drugo.
Naginje se prema meni i tihim, jedva čujnim glasom priznaje:
„Ne volim primati posjete.“ Pogled mi trzne prema njemu. Zgrožena sam.
„Ne voliš? Mislila sam da voliš. Connie se odriče svog
vremena da dođe posjetiti te. Zar to ne cijeniš?“ Zvučim kreštavo i kreposno.
Da barem ne zvučim tako. Iskreno, to što ga ona posjećuje je između njih.
Istina je da njegovo priznanje kako ne voli posjete vrijeđa mene. Ja sam ovdje
i on mi kaže da ne voli posjete. A opet, kakvo pravo imam biti uvrijeđena?
Nakon sveg ovog vremena.
Požuri s objašnjenjem, požalivši svoju iskrenost gotovo
istog trenutka kada je pala između nas. „Pa, cijenim, da, ali… Komplicirano je.
Veselim se Connienim posjetima, ali ih se i bojim.“ Prođe prstima kroz kosu.
Namjeran, djelotvoran potez. „Nakon što ode, poniženje me danima muči. To su
dva različita svijeta. Svijet u kojem sam živio vani i svijet u kojem sam sada.
Od mene se zahtijeva da budem dvije potpuno različite osobe. Posjet je kao
sudar dvaju različitih svjetova.“
Simon ustukne, smjesta se pokajavši što je upotrijebio riječ
sudar. Prije je to bila nevina riječ, sada je puna moći i propasti.
Neudobno se promeškolji. „A to da me ti posjetiš, žudio sam
za time, ali sam se toga i bojao.“
Netremice ga gledam, ali ništa ne govorim. Misli da ga
osuđujem. Misli da vjerujem kako nema pravo kukati. Naposljetku, ovdje izdržava
kaznu. Kazne i trebaju biti neudobne, teške. Ali ne osuđujem ga. Izgubljena
sam. Preplašena. Nisam došla ovamo očekujući da je žudio za mojim posjetom. S
nama je gotovo. Završeno je. Nemoguće je. Ali…
„Nakon današnjeg dana, provest ću dane pitajući se što ti
misliš kako je prošlo. Kako si ti. I brinut ću se“, kaže.
„Bit ću dobro“, hladno lažem.
„Hoćeš li? Jesi li?“ Simon mi očajno zuri u oči. Ne dodajem
ništa. Naposljetku promrmlja: „Ovdje je sve drukčije. Pa, to je prokleto
očito.“ Glas mu se trese. Košta ga izreći ovo, vjerojatno i reći bilo što.
„Morao sam izgraditi neku vrstu zida oko sebe, znaš? Prepreku koja će me
održati zdravim i sigurnim.“
Polako kimam. Razumijem prepreke. Zidove. Ali nemoguće je
znati dokle bi trebalo ići moje suosjećanje. „I prije je bilo zidova“, ističem.
„Piće.“
„Ne pijem, Daisy.“
„Pa, ne možeš. Ne možeš doći do pića.“
„Neću piti ni kada izađem.“
Čula sam kako kaže „nikad više“ u podne nakon pijančevanja,
a potom bi u pet sati upitao: „Je li prerano? Sunce je zašlo negdje u svijetu,
nije li? Klin se klinom izbija.“ Vjerojatno vidi moju sumnju, mora se sjećati
bezbrojnih praznih obećanja.
Uzdahne. Zasigurno ne želi ovu količinu emocionalne
iskrenosti. „Da. Da, znam da si to sve već čula“, nestrpljivo prasne. „Samo ti
pokušavam objasniti da se mučim s rušenjem tih zidova i time da budem osoba
koja sam bio vani.“
Ne želim to, instinktivno je, ali lice mi se zgrči u
nehotičnu grimasu punu gađenja. „Ne želim tu osobu“, ljutito prošapćem.
„Ne, razumljivo je da ne želiš. Nisam mislio na čovjeka
kakav sam bio tik prije nesreće.“ Strijeljam ga pogledom. „Mislim, pokušavam
pronaći staroga sebe. Pokušavam biti stari ja, Daisy. Osoba koja sam bio prije
nego što sam počeo piti. Ispričavam se što nisam bio ta osoba. Volio bih to
biti ponovno.“ Simon prestaje govoriti. Pogled mu pada prema podu. Nakon sto
godina, vraća pogled prema mome. Vidim da to zahtijeva golem trud, kao guranje
vagona cigli uzbrdo. „Zar ne želiš ponovno vidjeti tu osobu?“
To je udar. Kao da me je netko udario u trbuh i ostavio
presavijenu od bola jer kada ga vidim ovakvog, podsjeća me na naš prvi susret.
Kada smo bili preplavljeni nadom, sramežljivošću i mogućnostima. Kada smo se
trudili uobličiti naše kratkotrajne, intimne misli jer smo vjerovali da ćemo se
razumjeti i da je komunikacija bitna. Sada vidim da ne pije, da je ponovno
potpun čovjek. Njegov um i srce doimaju se čišćima. Lijepima.
Duboko uzdišem i kažem: „Simone, želim razvod.“
Primjedbe
Objavi komentar