Ellen Marie Wiseman ZA TVOJE DOBRO

Ellen Marie Wiseman ZA TVOJE DOBRO

S engleskoga prevela Antonia Bojčić

Srpanj 1931.

Imanje i farma konja Blackwood

Dobbin’s Corner, New York

Devetogodišnja Lilly Blackwood stoji u potkrovlju vile Blackwood, priželjkujući, kako se čini, već tisućiti put da je prozor otvoren pa da može udahnuti svjež zrak. Sutra je njezin rođendan i ne može zamisliti bolji dar. Naravno, tatica će joj donijeti novu haljinu i još jednu knjigu kada dođe iz Pennsylvanije. No ranije je kišilo, a ona je htjela doznati ima li razlike između svježeg i sobnog zraka. Pitala se postanu li predmeti mekši i hladniji kada se susretnu s kapljicama kiše kao što to voda čini spužvi za kupanje. Ili je možda svjež zrak topao i ljepljiv poput zraka u njezinoj sobi? Stotinu je puta pitala mamicu da dâ popraviti prozor da se može otvoriti i da skine zavojite metalne rešetke s

vanjske strane da lakše može gledati van, no, po običaju, mamica nije slušala. Da je mamica znala da tatica dopušta Lilly da se igra u drugom dijelu tavana dok je ona u crkvi, bio bi u velikoj nevolji. U mnogo većoj nevolji od one kada ju je naučio čitati i kada joj je za treći rođendan darovao mačku. 

Lilly uzdahne, uzme teleskop s grede i nacilja prema oku. Barem je ljeto, pa ne mora strugati led sa stakla. Tatica je ovaj dio dana nazivao sumrakom, a vanjski svijet izgledao je obojeno u samo dvije boje – zelenu i plavu. Drvored borova s druge strane konjušnice, iza polja na kojima su se igrali

konji, činio se poput filca koji je Lilly rabila za pokrivanje lutaka. Posvuda su sjene koje iz minute u minutu postaju mračnije. Lilly preleti pogledom preko ruba šume, u potrazi za jelenom kojeg je vidjela jučer. Ugleda naherenu vrbu. Do grma koji zimi pocrveni nalazi se kamen. Pokraj rascijepana panja pruža se kamena ograda. Tu je i… Zastane i zamahne teleskopom pa ga ponovno usmjeri na ogradu. Nešto se doima drukčijim s one strane šume, u blizini tračnica koje presijecaju udaljenu livadu. Odmakne teleskop od oka, zatrepće pa ponovno pogleda i oštro uzdahne. Zrak joj u prsima proizvede škripav zvuk, kao što se uvijek događa kada se uzbudi ili uzruja.

Nizovi plavih, crvenih, žutih i zelenih lampica – poput onih koje je tatica stavljao iznad njezina kreveta u božićno vrijeme – vise s goleme, svjetleće kuće načinjene od nečega što podsjeća na platno. Još lampica okružuje ostale kućice koje izgledaju kao maleni, debeli duhovi. Lilly ne razaznaje riječi, ali vidi znakove sa slovima koje osvjetljavaju žarulje u boji. Na visokim stupovima lepršaju zastavice, a snop žutih svjetala lebdi iznad tračnica. Izgledaju poput zaustavljenog vlaka. Jako dugačkog vlaka. Lilly odloži teleskop, pričeka da joj u plućima prestane škripati, a zatim priđe polici s knjigama i izvuče svoju najdražu slikovnicu. Prelista stranice dok ne pronađe ono što je tražila – šareni crtež prugasta šatora okruženog kolima, konjima, slonovima i klaunovima. Pojuri ponovno na prozor kako bi usporedila oblik šatora u knjizi i svjetleću kuću iza drveća.

Bila je u pravu.

Tamo se nalazi cirkus.

A ona ga može vidjeti.

Inače, jedino što je vidjela kroz prozor bili su konji i polja te tatica i njegov pomoćnik koji su radili na bijeloj ogradi ili u žutoj konjušnici. Katkada bi se mamica prošetala travnjakom do konjušnice dok joj je dugačka plava kosa vijorila poput vela. U drugim su se prilikama kamioni zaustavljali na prilazu konjušnici, a tatičin je pomoćnik ukrcavao i iskrcavao konje ili istovarivao vreće ili bale sijena. Jednom su prilikom dva muškarca u vrećastoj odjeći – tatica ih je nazvao propalicama – prišli konjušnici, a tatičin je pomoćnik izišao s puškom. Ako je imala sreće, iz šume bi izišao jelen ili bi rakuni jurišali niz ogradu prema spremištu za hranu ili bi se vlak približavao na tračnicama. A ako bi stavila uho na prozor, mogla bi čuti brujanje motornog vlaka ili pištanje sirene kroz staklo.

No sada je kroz prozor vidjela cirkus. Pravi cirkus, uživo! Prvi je put u životu promatrala nešto drukčije od onoga što se nalazilo u slikovnici. Razveseli se zbog toga, ali se pomalo i naljuti

na samu sebe. Da nije provela cijelo poslijepodne čitajući, mogla je vidjeti vlak koji se zaustavio radi istovarivanja. Mogla je promatrati podizanje šatora i motriti slonove i zebre i klaunove. Sada je premračno da bi vidjela išta osim svjetala. Odloži knjigu i prebroji rešetke na prozoru. Katkada bi je

brojenje oraspoložilo. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Nije pomagalo. Nije mogla prestati razmišljati o onome što je propustila. Prisloni uho na prozor. Možda bi mogla čuti povike upravitelja cirkusa ili

cirkusku glazbu. Jedino što je mogla čuti bila je škripa u njezinim prsima i ubrzani otkucaji srca.

Na prozorskoj se dasci njezina mačka Abby probudila i zatreptala očima. Lilly omota ruku oko prugasto-narančaste ljubimice i privuče je, uronivši nos u njezino meko životinjsko krzno. Abby je njezina najbolja prijateljica i najpametnija mačka na svijetu. Može stajati na stražnjim nogama, dijeliti poljupce i pružiti prednju šapu na rukovanje. Zna skočiti i sići s Lillyna kreveta kada joj Lilly kaže.

“Kladim se da će mamica ići u cirkus”, reče Lilly. “Ne mora se zabrinjavati da će je se ljudi bojati.”

Mačka zaprede.

Kako bi bilo vidjeti slona uživo? pitala se Lilly. Kakav bi bio osjećaj dotaknuti njegovu naboranu kožu i pogledati u njegove velike, smeđe oči? Kako bi bilo zajahati ružičasto-bijelog konjića na

vrtuljku? Ili šetati među drugim ljudima, jesti kikiriki i šećernu vunu? Kakav bi bio osjećaj gledati nastup pravog, živog lava? Otkako se Lilly sjeća, noću su je često, nakon što bi se svjetla ugasila, a ona se ušuškala u krevet, salijetale misli o izlasku iz sobe i spuštanju u prizemlje. Pročitala je dovoljno knjiga da zna da postoji više od jednoga kata u kući. Zamišljala je da se šulja tavanom, pronalazi stubište i put do prizemlja vile Blackwood pa se iskrada kroz ulazna vrata. Zamišljala je kako stoji stopalima na zemlji, duboko udiše i prvi put u životu osjeća neke drukčije mirise osim starog drveta, paučine i tople prašine. Jedna od njezinih najdražih igara, tijekom tatičinih tjednih

posjeta, bila je pogađanje različitih mirisa na njegovoj odjeći. Katkad je odisao mirisom konja i sijena, katkad mirisom laštila za cipele ili dima, a katkad mirisom pečena kruha ili – kako je rekao

da se zove ona stvar koja bi trebala predstavljati mješavinu limuna i cedrovine? Kolonjska voda? Što god bilo, dobro je mirisalo. Tatica joj je pričao o vanjskome svijetu i ona je o njemu čitala u knjigama, ali nije znala kakav je osjećaj kada te trava golica među nožnim prstima ni kakve je teksture kora drveta na dlanu. Znala je kako miriše cvijeće jer joj tatica donese buket svakog proljeća, ali ona je htjela prošetati poljem maslačaka i tratinčica, osjetiti blato i rosu na bosim stopalima. Željela je čuti cvrkut ptica i šum vjetra. Željela je osjetiti povjetarac i sunce na svojoj koži. Pročitala je sve što je mogla o biljkama i životinjama, i mogla ih je sve nabrojiti ako je trebalo. No, osim Abby i miša kojeg je zimus vidjela da je projurio uz podnu letvicu, nikada nije vidjela pravu životinju izbliza.