Erin Watt IZOPAČENA PALAČA

Erin Watt

IZOPAČENA PALAČA

S engleskoga prevela Marija Perišić

“Gdje si bio sinoć između osam i jedanaest?”

“Koliko si dugo spavao s očevom djevojkom?”

“Zašto si je ubio, Reede? Naljutila te? Zaprijetila je da će reći

ocu za vašu vezu?”

Gledao sam dovoljno policijskih serija da znam da u sobi za ispitivanje trebaš držati jezik za zubima. Ili to ili samo izgovoriš dvije čarobne riječi – Želim odvjetnika. A to je upravo ono što sam posljednji sat uporno činio. Da sam maloljetnik, ovi seronje ne bi ni pomislili na to da me ispituju bez prisutnosti roditelja ili odvjetnika. Ali imam osamnaest godina, pa očito misle da sa mnom mogu kako ih je volja. Ili možda misle da sam dovoljno glup da bez odvjetnika odgovaram na njihova sugestivna pitanja.

Detektivi Cousins i Schmidt ne djeluju kao da ih je briga za moje prezime. I to mi na neki način dođe kao osvježenje. Zbog prezimena su mi cijeli život gledali kroz prste. Kad se uvalim u sranja u školi, tata samo napiše ček i svi su mi grijesi oprošteni. Otkad znam za sebe djevojke su stajale u redu da legnu sa mnom kako bi poslije mogle prijateljima reći da su zbarile Royala.

Premda mi uopće nije do toga da djevojke stoje u redu da bi spavale sa mnom. Danas mi je stalo samo do jedne djevojke – Elle Harper. I ubija me što je morala gledati kako me odvode u lisičinama.

Brooke Davidson je mrtva.

Još uvijek mi nije jasno kako je to moguće. Platinastoplava sponzoruša s kojom je moj otac bio u vezi bila je itekako živa kad sam ranije te večeri otišao iz penthousea. Ali ne kažem to detektivima. Nisam glup. Sigurno bi izokrenuli sve što sam rekao. Frustriran mojom tišinom, detektiv Cousins udari šakama po metalnome stolu između nas.

“Odgovori mi, govnaru!”

Počnem sve jače stiskati šake pod stolom, ali ipak natjeram prste da se opuste. Ovo je posljednje mjesto na svijetu na kojem bih trebao izgubiti živce.

Njegova partnerica, vrlo tiha žena koja se zove Teresa Schmidt, prostrijeli ga pogledom. “Reede,” tihim mi se glasom obrati, “ne možemo ti pomoći ako ne surađuješ s nama. A želimo ti pomoći.”

Sumnjičavo izvijem obrvu. Je li to oni doista glume dobrog i lošeg policajca? Čini se da su gledali iste policijske serije kao i ja.

“Ljudi,” kažem im bezbrižno, “počinjem se pitati imate li možda problema sa sluhom.” Samodopadno se nasmiješim i prekrižim ruke na prsima. “Već sam tražio da mi pozovete odvjetnika, što znači da biste s pitanjima trebali pričekati dok se on ne pojavi.”

“Možemo ti postavljati pitanja,” odvrati mi detektivka Schmidt,

“i ti možeš odgovarati na njih. Nema zakona koji to zabranjuje. Možeš nam i sâm dati informacije. Primjerice, možemo ubrzati cijeli ovaj proces ako nam objasniš neke stvari od kojih je jedna zašto imaš krvi na majici.”

Oduprem se nagonu da spustim ruku uz tijelo. “Pričekat ću da dođe Halston Grier, ali hvala vam na informaciji.” Na malu se prostoriju spusti tišina. Cousins šumno zaškrguće zubima, a Schmidt samo uzdahne. Zatim oboje u istom trenutku odmaknu stolce od stola i bez riječi iziđu iz prostorije.

Royal – 1.

Policija – 0.

Samo što se, premda su očito dignuli ruke od mene, baš i ne žure ispuniti moj zahtjev da mi dovedu odvjetnika. Idući sat sjedim sâm u sobi i pitam se kako sam se našao u ovom sranju. Naravno da nisam svetac niti sam to ikada tvrdio. Znao sam se potući nemali broj puta. Po potrebi mogu biti i prilično bešćutan. Ali… ja nisam taj tip. Tip kojeg u lisičinama vode iz njegove kuće. Tip koji mora gledati kako se oči njegove djevojke pune strahom dok ga guraju na stražnje sjedalo policijskoga automobila. Do trenutka kad se vrata ponovno otvore, već me pritišće klaustrofobija i natjera me da budem grublji nego što bih trebao biti.

“Dugo ti je trebalo”, prasnem na očeva odvjetnika.

Bez obzira na to što je ovako kasno, sjedokosi muškarac od pedesetak godina odjeven je u odijelo. Sažalno mi se nasmiješi. 

“Čini se da je netko dobro raspoložen.”

“Gdje mi je otac?” pitam ga vireći preko njegova ramena.

“U čekaonici. Ne može ući ovamo”, odgovori mi Grier.

“Zašto ne?”

Grier zatvori vrata i vrati se do stola. Stavi aktovku na njega i podigne zlatne kopče. “Jer ne postoje ograničenja kad je riječ o svjedočenju roditelja protiv njihove djece. Povlastica nesvjedočenja odnosi se samo na bračne partnere.”

Prvi put otkad sam uhićen na trenutak osjetim nelagodu. Svjedočenje? Ovo valjda neće završiti na sudu? Koliko panduri planiraju razvlačiti ovo sranje?

“Reede, udahni duboko.” Želudac mi se stegne. Kvragu. Žao mi je što sam pred ovim čovjekom

pokazao makar i mrvu bespomoćnosti. Ja ne pokazujem slabost. Nikada. Jedina osoba s kojom sam se bio u stanju opustiti je Ella. Ta djevojka može srušiti moje obrambene zidove i doista me vidjeti. Pravoga mene, a ne hladnoga, bešćutnoga seronju kojega vidi ostatak svijeta. Grier izvadi žuti notes za bilješke i zlatno nalivpero pa se smjesti na stolac nasuprot mene.

“Pobrinut ću se da se ovo riješi”, obeća mi. 

“Ali najprije moram znati s čime imamo posla. Od službenika zaduženih za istragu uspio sam izvući da postoji snimka sigurnosne kamere na kojoj večeras u osam i četrdeset pet ulaziš u O’Halloraničin penthouse. Na istoj se snimci vidi kako dvadeset minuta poslije izlaziš iz stana.”

Pogled mi preleti prostorijom tražeći kamere ili bilo kakvu opremu za snimanje. Ovdje nema zrcala, pa ne mislim da nas netko gleda iz tajne susjedne prostorije. Ili se barem nadam da je tako.

“Sve što ovdje kažemo ostaje među nama”, uvjerava me Grier kad zamijeti sumnjičavost na mome licu. 

“Ne smiju nas snimati. Zbog odvjetničke tajne.” Polako izdahnem. 

“Tako je. Bio sam večeras u penthouseu. Ali nisam je jebeno ubio.” Grier kimne. 

“Dobro.” Pribilježi nešto u notes. 

“Vratimo se dalje u prošlost. Na sam početak. Ispričaj mi o sebi i Brooke Davidson. Svaki detalj je važan. Moram sve znati.”

Suzdržim se da ne uzdahnem. Baš krasno. Ovo će biti superzabavno.

Mladi Royali imaju sobe u južnome krilu kuće, a sobe njihova oca nalaze se na sasvim drugom kraju kuće, zbog čega na vrhu stubišta skrenem desno i požurim ulaštenim parketom prema vratima Eastonove sobe. Ne odgovori na moje tiho kucanje. Kunem se, tog momka ne bi ni uragan probudio. Pokucam malo jače. Kad i dalje ne čujem ništa, otvorim vrata i ugledam ga potrbuške izvaljena na krevetu. Dođem do njega i prodrmam ga za ramena, a on na to samo nešto progunđa.

Opet ga protresem i u grlu osjetim naviranje panike. Kako je moguće da i dalje ovako čvrsto spava? Kako je uspio prespavati onaj metež koji se odigrao u prizemlju?

“Eastone!” povičem na njega. “Probudi se!”

“Što je bilo?” promrmlja i malo podigne jedan kapak. 

“Sranje, je li vrijeme za trening?” Otkotrlja se na drugu stranu kreveta i povuče deke za sobom, a usput pokaže mnogo više kože nego što bih htjela vidjeti. Na podu pronađem donji dio trenirke i bacim mu ga na krevet. Sleti mu točno na glavu.

“Diži se”, preklinjem ga.

“Zašto?”

“Zato što je smak svijeta!”

Easton pospano zatrepće. “Ha?”

“Dogodilo se sranje!” povičem, a onda se natjeram na dubok udah i pokušam se smiriti. Ne uspije mi. “Nađemo se u Reedovoj sobi, može?” nervozno mu kažem.

Očito mu nije promaknula napetost u mojem glasu jer odmah istetura iz kreveta. Prije nego što pobjegnem iz sobe pogled mi opet padne na njegovu golu kožu. No ne odem u Reedovu sobu nego potrčim širokim hodnikom prema svojoj sobi. Ova je kuća suludo velika i suludo prekrasna, ali svi koji u njoj žive nevjerojatno su sjebani. Uključujući i mene. Čini se da sam doista pravi Royal. Ali ne, zapravo nisam Royal. Čovjek u prizemlju očiti je podsjetnik na to. Steve O’Halloran. Moj, kako se čini, nemrtvi otac.

Zapljusne me val emocija, zaprijetivši mi otkazivanjem koljena i histeričnim napadajem. Osjećam se užasno što sam ga ostavila dolje i jednostavno otišla. Nisam se čak ni predstavila prije nego što

sam se okrenula na peti i potrčala na kat. Naravno, Callum Royal je učinio isto. Toliko je bio zabrinut zbog Reeda da je rekao samo, “Ne mogu se sad nositi s ovime. Steve, čekaj me ovdje”, a onda uletio u svoj automobil i krenuo prema policijskoj postaji.

Bez obzira na osjećaj krivnje, odguram Stevea u malu kutiju u zapećku uma i poklopim je čeličnim poklopcem. Ne mogu sad razmišljati o njemu. Moram se usredotočiti na Reeda. U svojoj sobi ne gubim vrijeme nego odmah izvadim ruksak ispod golema kreveta. Uvijek ga držim negdje gdje mu mogu lako pristupiti. Otvorim ga i uzdahnem od olakšanja kad ugledam kožnati novčanik u kojem držim Callumove mjesečne uplate.

Kad sam stigla ovamo Callum mi je obećao deset tisuća dolara svaki mjesec, pod uvjetom da ne pokušam pobjeći. I premda sam isprva mrzila ovu kuću, brzo sam je zavoljela. Danas ne mogu ni zamisliti da živim igdje drugdje. Ostala bih ovdje čak i kad ne bih svakog mjeseca bila plaćena za to. Ali godinama sam živjela bez novca, pa nikad nisam rekla Callumu da mi ga prestane davati.

Sad sam mu neizmjerno zahvalna na tome jer u ruksaku imam dovoljno novca za nekoliko mjeseci, vjerojatno i duže. Prebacim ruksak preko ramena i požurim prema Reedovim vratima baš kad se i Easton pojavi u hodniku. Tamna mu kosa strši nab sve strane, ali barem na sebi ima hlače.

“Koji se vrag događa?” pita me koračajući za mnom u spavaću sobu starijega brata. Širom otvorim vrata Reedove garderobe i pogledom mahnito letim po golemome prostoru. Na niskoj polici u stražnjemu dijelu garderobe ugledam ono što tražim.

“Ella?” opet mi se obrati Easton.

Ne odgovorim mu. Mršti se dok me gleda kako vučem mornarskoplavi kovčeg preko mliječnobijeloga saga.

“Ella! Kvragu, zašto mi ništa ne govoriš?” Mrgođenje na njegovu licu pretvori se u pogled razrogačenih očiju kad počnem ubacivati stvari u kovčeg. Nekoliko običnih majica, Reedovu najdražu zelenu majicu s kapuljačom i patentnim zatvaračem, traperice, dvije potkošulje bez rukava. Što bi mu još moglo zatrebati… Hm, bokserice, čarape, remen…

“Zašto pakiraš Reedovu odjeću?” Easton sad gotovo viče na mene i oštar ton njegova glasa trgne me iz panike. Izlizana siva majica padne mi iz ruku na sag. Srce mi ponovno počne brže kucati kad iznenada postanem iznova svjesna ozbiljnosti situacije.

“Reed je uhićen za Brookeino ubojstvo”, izleti mi. 

“Tvoj otac je u policijskoj postaji s njim.” Vidim kako mu se čeljust objesila od šoka. 

“Koji vrag?” vikne.

A onda pita: “Policajci su došli dok smo bili na večeri?”

“Ne, nakon što smo se vratili iz Washingtona.” Ranije večeras svi smo osim Reeda bili na večeri u Washingtonu. Tako to rade Royali. Toliko su bogati da Callum ima nekoliko privatnih aviona na raspolaganju. Vjerojatno pomaže i to što je vlasnik tvrtke koja konstruira zrakoplove, ali ipak je suludo nadrealno.

Činjenica da smo večeras odletjeli iz Sjeverne Karoline u Washington – samo kako bismo tamo večerali – dokaz je njihova apsurdnog bogatstva. Reed je ostao kod kuće jer ga je boljela ubodna rana. Neki je dan u luci zaradio ubod nožem pa je rekao kako bi radije ostao kod kuće jer mu se vrti od lijekova protiv bolova. Ali nije mu se vrtjelo toliko da ne bi otišao do Brooke…

Bože. Što je učinio?

“Sve se dogodilo prije desetak minuta”, odgovorim mu slabašnim glasom. “Zar nisi čuo tatu kako urla na detektive?”

“Nisam čuo baš ništa. Ja sam… ah…” U plavim mu se očima nazre sram. 

“Sinoć sam strusio pola boce votke kod Wadea. Došao sam kući i srušio se u krevet.”

Nemam energije niti da bih ga prekorila zbog alkohola. Easton očito ima ozbiljnih problema s ovisnošću, ali Reedov problem s ubojstvom u ovom je trenutku milijun puta žurniji. Čvrsto stisnem obje šake. Da je Reed sad ovdje, sigurno bih ga udarila – i zato što mi je lagao i zato što ga je policija odvela. Easton napokon prekine muklu tišinu. 

“Misliš li da je kriv?”

“Ne mislim.” No premda zvučim posve uvjereno, iznutra sam itekako uzdrmana.

Kad sam se vratila s večere vidjela sam da su Reedu popucali šavovi i da ima krvi na trbuhu. No te inkriminirajuće sitnice držim za sebe i ne dijelim ih s Eastonom. Vjerujem mu, ali rijetko je trijezan. Ponajprije moram zaštititi Reeda, a tko zna što bi Eastonu moglo pobjeći kad se napije ili nadrogira.

Teško progutam i ponovno se vratim zadatku koji je preda mnom – zaštititi Reeda. Na brzinu ubacim još nekoliko komada odjeće u kovčeg i zatvorim ga.

“Još mi nisi rekla zašto se pakiraš”, frustrirano će Easton.

“Za slučaj da budemo morali bježati.”

“Tko mi?”

“Ja i Reed.” Skočim na noge i pohitam prema komodi da pregledam ladicu s čarapama. “Želim biti spremna za svaki slučaj, kužiš?” To je svakako nešto u čemu sam jako dobra. Znam kako biti spremna za bijeg. Ne znam hoće li doista doći do toga. Možda će Reed i Callum uskoro ušetati kroz vrata i objaviti: 

“Sve je riješeno! Optužbe su odbačene!” A možda će Reedu odbiti jamčevinu ili kauciju ili kako se to već zove i možda se neće uopće vratiti kući. Međutim, ako se ne dogodi ništa od toga, želim biti spremna bez odgađanja zbrisati iz grada. U ruksaku uvijek imam sve što trebam, ali Reed nema naviku planiranja poput mene. On je impulzivan.

Ne razmisli uvijek prije nego što nešto učini… Prije nego što ubije? Odbacim tu strašnu pomisao. Ne. Reed sigurno nije učinio to za što ga optužuju.

“Kakva je to vika?” začuje se iznenada pospani glas s Reedovih vrata. 

“Čujemo vas na dnu hodnika.” 

Trenutak poslije šesnaestogodišnji blizanci Royal zakorače u sobu. I jedan i drugi imaju prekrivače oko struka. Zar u ovoj obitelji baš nitko ne vjeruje u pidžame?

“Reed je ucmekao Brooke”, obavijesti Easton braću.

“Eastone!” zgranuto ga prekorim.

“Što je? Zar ne bih trebao braći reći da nam je drugi brat uhićen zbog ubojstva?” Sawyer i Sebastian šokirano udahnu.

“Ti to ozbiljno?” pita ga Sawyer.

“Policajci su ga maloprije odveli”, tiho mu odgovorim. Easton izgleda nervozno. 

“A ja samo kažem da ne bi to učinili da nemaju dokaze protiv njega. Možda ima veze s…” Prstom u

zraku oblikuje krug ispred trbuha.

Blizanci zbunjeno zatrepću.

“S čime? S djetetom?” pita Seb. “Zašto bi Reeda bilo briga za Brookein demonski zametak?” Sranje. Zaboravila sam da blizanci ne znaju cijelu priču. Znali su da je Brooke trudna – svi smo prisustvovali toj užasnoj objavi – ali ne znaju ostatak.

“Brooke je prijetila da će reći da je Reed djetetov otac”, kažem im. Dva para posve identičnih plavih očiju iznenada se rašire.

“Dijete nije njegovo”, odlučno nastavim. “Samo je nekoliko puta spavao s njom, i to je bilo prije više od šest mjeseci. A ona nije bila toliko trudna.”

“Kako god.” Seb slegne ramenima. “Znači, želite reći da je Reed napumpao tatinu mlađahnu mladenku i onda je ucmekao jer ne želi imati maloga Reeda?”

“Dijete nije bilo njegovo!” povičem.

“Onda je stvarno tatino?” pita Sawyer polako.

Oklijevam. “Mislim da nije.”

“Zašto to misliš?”

“Jer…” Uh. Tajne iz ove kuće napunile bi ocean. Ali ja sam završila s njihovim čuvanjem. Čuvanje tajni nije nam donijelo ništa dobroga.

“Callum je bio na vazektomiji.” Seb me pogleda suženih očiju. 

“On ti je to rekao?” Kimnem. 

“Rekao je da je to obavio nakon što ste se vi rodili jer je vaša mama htjela još djece, a nije ih mogla imati zbog nekoga zdravstvenog problema.”

Blizanci se ponovno pogledaju kao da komuniciraju bez riječi. Easton protrlja bradu. “Mama je oduvijek htjela kćer. Često je pričala o tome, govorila je da bi nas djevojčica u obitelji smekšala.”

Usne mu se trznu. 

“Ali ja ne mislim da me djevojke na bilo koji način omekšaju.” Osjetim kako mi se u grlu nakuplja frustriranost. Naravno da Easton aludira na nešto seksualno. Uvijek to čini. Sawyer dlanom priguši smijeh, a Seb se neskriveno smiješi od uha do uha. 

“Pretpostavimo onda da i Reed i tata govore istinu. Tko je u tom slučaju djetetov otac?”

“Možda djeteta ni nema?” predloži Easton.

“Mora ga biti”, kažem ja. Ni Reed ni Callum nikad nisu sumnjali da je Brooke doista trudna, tako da je sigurno istina.

“Ne nužno”, usprotivi se Easton. “Možda je lagala. Možda joj je plan bio odglumiti spontani pobačaj nakon što je tata oženi.”

“Bolesno, ali moguće.” Seb odlučno kima, dajući do znanja da je sklon toj ideji.

“Zašto ne misliš da ju je Reed ubio?” pita me Easton, a u plavim mu očima zatreperi znatiželja.

“Zašto ti misliš da je sposoban za takvo što?” odgovorim mu protupitanjem.

Slegne ramenima i pogleda u blizance umjesto u mene. “Ako je zaprijetila našoj obitelji, možda je to bio u stanju učiniti. Možda su se posvađali i dogodila se nesreća. Mnogo je mogućih objašnjenja.”

Mučnina u želucu govori mi da bi svaki čas mogla povratiti. Scenarij koji Easton tako ležerno gradi zapravo je… moguć. Reedu su popucali šavovi na rani. Imao je krvi na sebi. Što ako je…

“Ne”, jedva protisnem. 

“Nije to učinio. I ne želim više razgovarati o tome. On je nevin. Kraj priče.”

“Zašto se onda spremaš zbrisati iz grada?”

Eastonovo tiho pitanje ostane visjeti u zraku. Progutam mukli jauk i objema šakama protrljam oči. Ima pravo. Jedan dio mene već je zaključio da bi Reed mogao biti kriv. Zar nisam baš zato već spakirala ovaj kovčeg i svoj ruksak? Tišina se nastavi sve dok je naposljetku ne prekine zvuk koraka

negdje ispod nas. Royali nemaju osoblje koje živi s njima u kući, pa se momci odmah nervozno ukoče na zvuk kretanja u prizemlju.

“Jesu li to ulazna vrata?” upita Seb.

“Vratili su se?” doda Sawyer.

Ugrizem se za usnu. “Ne, to nisu bila ulazna vrata. To je bio…” Grlo mi se ponovno stegne. Bože. Zaboravila sam na Stevea. Kako sam, kvragu, mogla zaboraviti na njega?

“Tko?” potakne me Easton da dovršim.

“Steve”, napokon kažem.

Svi me netremice gledaju.

“Steve je u prizemlju. Pojavio se na vratima baš u trenutku kad su odvodili Reeda.”

“Steve”, ponovi Easton za mnom, kao da je omamljen. “Ujak Steve?”

Sebastian ispusti čudan zvuk. “Pokojni ujak Steve?”

Zaškrgućem zubima. “Nije pokojni. Ali izgleda kao Tom Hanks u Brodolomu života. Osim što nema odbojkašku loptu.”

“Jebote.”

Kad Easton krene prema vratima, zgrabim ga za zapešće i pokušam ga odvući natrag. Naravno da nemam dovoljno snage za to, ali barem nakratko zastane. Nagne glavu i na trenutak me proučava. 

“Ne želiš se spustiti u prizemlje i razgovarati s njim? On ti je otac, Ella.” Ponovno me naglo zapljusne panika. 

“Nije. On je samo tip koji je mojoj mami napravio dijete. Ne mogu se sad suočiti s njim. Ja…” Ponovno progutam. “Mislim da nije shvatio da sam mu kći.”

“Nisi mu rekla?” uzvikne Sawyer.

Polako odmahnem glavom. “Može li jedan od vas otići dolje i… Ne znam što… odvesti ga u gostinjsku sobu ili tako što?”

“Idem ja”, odmah se javi Seb.

“Ja ću s tobom”, pridruži mu se brat blizanac. “Moram to vidjeti.” Blizanci pohitaju prema vratima, a ja viknem za njima. “Dečki, ne govorite mu ništa o meni. Ozbiljno vam kažem, nisam još spremna. Pričekajmo da se Callum vrati.”

Blizanci razmijene još jedan od onih pogleda kojima se u samo jednoj sekundi odvije cijeli razgovor.

“Naravno”, odgovori mi Seb, a onda učas nestanu jureći niza stube da pozdrave svojega nemrtvog ujaka Stevea.

Easton zakorači prema meni. Pogled mu padne na kovčeg blizu ormara, a onda se zalijepi za moje lice. Iznenada me zgrabi za ruku i ispreplete prste s mojima. “Nećeš pobjeći, sestrice. Sigurno znaš da je to glupa ideja.”

Zurim u naše isprepletene prste. 

“Ja uvijek bježim, Easte.”

“Ne bježiš. Ti si borac.”

“Mogu se boriti za druge. Kao što sam se borila za mamu ili za Reeda ili za tebe, ali… Nisam dobra s konfliktima.” Jače zagrizem donju usnicu. “Zašto je Steve ovdje? Trebao bi biti mrtav. I kako su mogli uhititi Reeda?” Glas mi jako zadrhti. “Što ako stvarno završi u zatvoru zbog ovoga?”

“Neće.” Ruka mu se stegne oko moje. “Reed će se vratiti, Ella.

Tata će se za sve pobrinuti.”

“Što ako ne bude mogao?”

“Moći

će.”

Ali što ako ne bude mogao?