LISA SEE "Otok morskih žena"

 LISA SEE

OTOK MORSKIH ŽENA

S ENGLESKOG PREVEO DRAŽEN ČULIĆ

 

Kada smo se Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. Iako smo obje postale haenyeo, ja ću zauvijek ostati prizemna, na onaj praktični način, uvijek zabrinuta za svoju obitelj. Mi-ja je bila sličnija moru – uvijek drukčija, ponekad hirovita. Ja sam bila čvrsto vezana uz majku, čeznula sam slijediti njezin put u životu i na moru; Mi-ja se majke nije ni sjećala, ali otac joj je strašno nedostajao. Ja sam voljela i poštovala braću i sestru, dok je Mi-ja imala samo strica i strinu, koje za nju nije bilo briga. Ja sam vrijedno radila, dovlačila vodu, nosila bebu brata na leđima, obrađivala polja i sakupljala suhi gnoj za potpalu, ali Mi-ja je bila još vrjednija, obavljajući poslove za strica i strinu i obrađujući naša polja, kao i ona zajednička. Ja nisam znala pročitati ni napisati svoje ime. Mi-ja je mogla napisati svoje, a sjećala se i nekih japanskih slova. Iako sam izvana uvijek djelovala staloženo, iznutra sam se često plašila; ona, ma koliko da je djelovala nestalno, iznutra je bila čvrsta poput bambusa – mogla se oduprijeti gotovo bilo kakvoj sili ili teškoći. Na Jejuu imamo poslovicu: Ako si sretna s tri godine, bit ćeš i s osamdeset. Vjerovala sam da je istinita. S druge strane, Mi-ja je često govorila: “Rodila sam se u danu bez Sunca i Mjeseca. Jesu li moji roditelji znali koliko će mi život biti težak?” Nismo mogle biti različitije, a ipak smo bile tako bliske.

Kako se netko zaljubi? Ako muževljevo lice prvi put ugledate na dan zaruka, ne znate kakvi će se osjećaji pojaviti s vremenom. U trenucima dok bebu vade iz vas, ono što osjećate možda i nije ljubav. Ljubav treba paziti i njegovati, onako kako haenyeo paze na svoja podmorska polja. Kod dogovorenih vjenčanja mnoge se žene brzo zaljube u svoje muževe. Nekima za to trebaju godine. No nekima će desetljeća braka biti stalno ispunjena usamljenošću i tugom jer se ne povežemo uvijek s osobom s kojom spavamo na istoj prostirci. A uz djecu svaka žena upozna strah i tugu. Radost je poslastica i luksuz koji doživljavamo uz veliki oprez jer se iza svakog ugla može pojaviti tragedija. Sve je toliko drukčije s prijateljstvom. Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze. Stvaramo tajne koje čuvamo, cijenimo i štitimo. Čudimo se tome kako netko toliko različit može shvatiti što nam je u srcu na način na koji nitko drugi nije u stanju.

Jasno se sjećam prvog dana kada sam upoznala Mi-ju. Nešto ranije napunila sam sedam godina. Živjela sam jednostavnim, sretnim životom. Bili smo siromašni, ni manje ni više od susjeda. Imali smo svoja mokra polja u oceanu i ona suha na zemlji. Također, imali smo mali vrt pred kuhinjom, u kojem je majka uzgajala bijele rotkve, krastavce, perilu, češnjak, luk i paprike. Iako veličina mora naizgled nudi beskrajno obilje, ono je nepouzdan izvor hrane. Na otoku nema prirodnih luka. More je uvijek nemirno. Kraljevi Koreje još davno su muškarcima zabranili bilo kakav ozbiljan ribolov, a sada, pod japanskom vlašću, ribari su smjeli imati samo splav za jednu osobu i jedro (ili raditi na velikim japanskim ribarskim brodovima ili u tvornicama konzervi). Mnoge su muškarce s Jujua odnijele snažne plime, visoki valovi i olujni vjetrovi. Nekad davno i muškarci s Jujua su ronili, ali korejski kraljevi nametnuli su im tako visoke poreze da su se tim poslom na kraju počele baviti žene, kojima je porez bio niži. Ispostavilo se da su žene sposobne obavljati ga. Žene su strpljive, kao moja majka. Žene razumiju patnju. Žene imaju više masnog tkiva, dakle bolje podnose hladnoću. Ipak, majci je – kao i svakoj drugoj ženi – teško spremiti obrok dovoljno obilan za veliku obitelj samo od ikre ježinaca, školjki i morskih puževa. Osim toga, ta stvorenja nisu bila namijenjena nama. Nego bogatima – bogatijima, u najmanju ruku – ljudima s kopna, ili Japancima, Kinezima i Sovjetima. Sve to značilo je da moja obitelj veći dio godine živi od prosa, kupusa i slatkih krumpira koji rastu na našim poljima, dok novcem koji majka zarađuje ronjenjem plaćamo odjeću, popravke po kući i sve ostalo za što je potrebna gotovina.

Ženina je društvena i obiteljska obaveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. U tom smislu moja obitelj nije bila previše sretna jer smo u svojem domaćinstvu imali samo četiri žene: baku, majku, mene i sestricu, kojoj je tada bilo tek jedanaest mjeseci i nije mogla ni u čemu pomagati. Ipak, jednog će dana ona raditi sa mnom, pomagat ćemo roditeljima da vrate dugove, pridonositi kućanstvu u kojem će oni provesti starost, možda čak i nešto odvojiti za slanje braće u školu.

Tog ljetnog dana, osam godina ranije, kada sam prvi put srela Mi-ju, otac je ostao kod kuće, kao i obično, da bi se brinuo o mojem bratu i sestri. Majka i ja zaputile smo se u polje plijeviti. Ona je izgledala kao izobličena lubenica. Trbuh joj je stršio zbog onoga što će postati moj treći brat, dok su joj se leđa povila pod težinom košare pune alata i gnojiva. Ja sam nosila košaru s vodom za piće i ručkom. Zajedno smo prolazile kroz olle. U selu su kameni ollei oko kuća bili dovoljno visoki da susjedi ne mogu viriti preko njih. Izvan sela ollei su se dizale samo do visine struka. Svaki je komad zemlje također bio ograđen kamenim zidovima, ne toliko zbog označavanja vlasništva, koliko da se zaustavi neumorni vjetar, koji može prelomiti visoke usjeve. Bez obzira na to čemu služile, ollei su bile načinjeni od vulkanskog kamenja tako velikog da su ga morala podizati i namještati barem po dvojica naših predaka.

Baš kada smo stigle do svoje zemlje, majka se zaustavila tako naglo da sam naletjela na nju. Prepala sam se da smo nabasale na japanske vojnike, ali ona je zavikala: “Ti! Ti tamo! Što to radiš?”

Popela sam se na prste da vidim preko ruba zida i ugledala djevojčicu koja je čučala u nasadu našeg slatkog krumpira i rukama kopala po zemlji. Ako je Jeju bio poznat po svoja tri obilja, vjetru, kamenu i ženama, znalo se i kojih triju stvari na njemu nema: prosjaka, lopova i zaključanih vrata. Ali tamo je bila kradljivica! Čak i izdaleka, vidjela sam kako važe svoje mogućnosti. Nije mogla pobjeći kroz otvor u zidu jer bi izišla u olle u kojem smo bile nas dvije. Skočila je i odjurila prema daljem kraju polja. Majka me gurnula i povikala: “Uhvati je!”

Spustila sam svoju košaru i pojurila niz olle koji je obrubljivao polje. Skrenula sam lijevo u susjedno zemljište, protrčala preko njega, uzverala se na dalji kameni zid i pala na drugu stranu. Kada sam stigla do sljedećeg zida, popela sam se na njega i ugledala je pod sobom, s druge strane, bježala je kao štakor. Prije no što me stigla primijetiti, skočila sam na nju i oborila je na tlo. Žestoko se borila, ali ja sam bila mnogo jača. Kada sam je na kraju uhvatila za zapešća, mogla sam joj vidjeti lice. Očito nije bila iz našeg sela jer ovdje nitko nije tako blijed. Kao da su je cijeli život držali u kući. Ili je bila izgladnjeli duh – jedna od onih sablasti koje neumorno lutaju svijetom i gnjave ljude. U bilo kojim drugim okolnostima, skamenila bih se. Umjesto toga, srce mi je lupalo u grudima. Zbog lova. I ulova.

“Pusti me”, zapištala je jadnim glasom, na japanskom. “Molim te, pusti me.”

Tada sam se uplašila. Svi smo mi morali govoriti japanski, zbog okupatora, ali ova je djevojka imala savršen naglasak. Što ako sam napala japansku djevojčicu? Onda sam primijetila suze koje su joj iz očiju tekle prema ušima. Što ako me uhvate kako mučim japansku djevojčicu?

Namjeravala sam je pustiti kada se začuo majčin glas. “Dovedi je meni.”

Podigla sam glavu i ugledala majku kako nas gleda s kamenog zida. Pažljivo sam se podignula s djevojčice, ali i dalje sam je čvrsto držala za ruku. Povukla sam je na noge i gurnula pred sebe. Nije imala izbora, morala se popeti na zid. Kada smo se obje našle s druge strane, majka je polako proučila djevojčicu, od glave do pete i natrag. Konačno je upitala: “Tko si ti? Kome pripadaš?”