Montessori od prvoga dana – Razvoj volje

Od svih važnijih područja djetetova samooblikovanja − koordinacija pokreta, samostalnost, jezik i volja − potonje, odnosno volju, naše društvo najmanje podržava i razumije. S druge strane, znamo da nam je za stjecanje samopouzdanja nužna kontrola nad vlastitim bićem. Ta kontrola obuhvaća naš mentalni život i naše tjelesno djelovanje. Dijete mora naučiti što je disciplina misli istodobno dok uči što je disciplina djelovanja.

Kako odgojiti djecu koja posjeduju samokontrolu, pokoravaju se autoritetu odraslih, a razmišljaju vlastitom glavom? Kako ih povesti putem od “tvrdoglave volje” trogodišnjaka do čvrste volje i hrabrosti potrebne za ostajanje na pravome putu u odrasloj dobi? Točnije, kako da pomognemo maloj djeci da u najranijoj dobi razviju sposobnost odabira pozitivnog zadatka i sposobnost koncentriranja na taj zadatak do kraja, bez obaziranja na smetnje i bez razmišljanja o onima koji ih pokušavaju odvratiti od zadatka? Kao što se koordinacija pokreta, samostalnost i jezik temelje na procesu samooblikovanja, Maria Montessori je razvoj djetetove volje smatrala rezultatom postupnog mentalnog razvoja. Povijesni koncept “slamanja djetetove volje”, kojega su se mnogi roditelji još držali u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, stoga je sušta suprotnost metodi Montessori. Slamanje djetetove volje jednako je štetno kao i npr. uništavanje djetetova potencijala za razvoj jezika, usporavanje djetetovih nastojanja da postigne samostalnost ili namjerno uskraćivanje prilike da razvije koordinaciju pokreta. Djeca se ne rađaju s razvijenom voljom jednako kao što se ne rađaju zreli u bilo kojem drugom smislu. Volju moraju razvijati od rođenja, svjesnim trudom. Taj je proces dugotrajan i djeca pritom na svakome koraku trebaju specifičnu pomoć roditelja i okoline. Ako dijete ne dobije tu pomoć, neće razviti volju. Tijekom djetinjstva pokretat će ga nagoni i trenutačni hirovi, a u odrasloj dobi zapet će u kaotičnom životu bez dosljednosti, bez osjećaja sigurnosti i bez vjere u sebe i druge.

Što znači “pripremljen odrastao odgojitelj” u dijelu odgoja koji se odnosi na razvoj volje i vezu s univerzalnim poretkom stvari? Najvažnija stvar koju možemo pružiti djetetu jest da poslužimo kao primjer samokontrole i reda u vlastitim životima. Ako vodimo uredan život, takvo nam je djelovanje prirođeno. Međutim, ako vodimo kaotičan život i redovito se osjećamo rastrgano i kao da ne držimo sve konce u rukama, moramo usporiti i promisliti što radimo pogrešno. Najvažnije od svega, moramo promisliti o svemu što radimo, a što uključuje djecu. Kad skupljamo igračke s poda, radimo li to rastreseno ili misleći na red, spremajući sve plišane igračke u jednu košaricu, a kocke u drugu, slagalice na policu, a knjige u košaricu pokraj stolca za ljuljanje? Kad pospremamo sobu, nosimo li prljavu odjeću u košaru za rublje, a ručnike u kupaonicu, slažemo li cipele u uredan niz u ormariću, a čistu odjeću uredno vješamo u ormar? Kad smo u tim svakodnevnim zadacima uredni, djeca dobivaju pouku o discipliniranim mislima u našoj glavi. Budući da vide naš mentalni red, mogu ga iskušati u vlastitom djelovanju. Ovo nas je podsjetilo na jednu dvanaestogodišnjakinju iz naše škole, koja bi se sama redovito primila pospremanja kuhinje koju su u neredu ostavili drugi članovi kućanstva. Pospremala je kao da je to čas posla, radeći organizirano i s jasnim ciljem. Iz toga proizlazi da je nagrada za pouku o redu organizirano, uredno razmišljanje. Uredno razmišljanje može dovesti do pojednostavnjivanja zadataka koji se isprva čine preteškim u rješive, pa čak i ugodne zadatke. 

Pogledajmo sad što znači pripremljena okolina. Znamo da dijete dobro napreduje i osjeća se sigurno u okolini kojom vlada red. Stoga moramo pripremiti okolinu koja će djetetu pokazati kako red i struktura izgledaju u Montessori  praksi. Primijećeni red u ljudskom životu u novorođenčetu pobuđuje očekivanja koja kasnije može upotrijebiti da izgradi red u vlastitom umu i da mu pomogne u razvoju volje. Pitanja “što”, “kad” i “gdje” predstavljaju priliku za stvaranje tih očekivanja. Djetetu svakoga dana želimo dati do znanja što očekujemo, kad to očekujemo i gdje to očekujemo. Pogledajmo neka iskustva koja maloj djeci do tri godine odgovaraju na pitanja “što” i “gdje”. Hrana stoji u kuhinji, jedemo za stolom, sjedeći, a ne hodajući po kući s krekerom u ruci (kao ni u autu ni u hodu javnim mjestima). Kupamo se u kadi, a ne u kuhinjskom sudoperu. Igračke i slagalice ne pripadaju u kuhinju ili bilo koji drugi radni prostor. Posebne igračke kojima se igramo u dnevnoj sobi pripadaju tamo. Ne vučemo ih uokolo po kući itd. Iduće je na redu vrijeme za sve te aktivnosti, “kad” se sve to radi i događa. Dnevni raspored malog djeteta sastoji se od obroka, dnevnog počinka, aktivnosti i spavanja. Osim toga, tijekom dana želimo mu ponuditi i vrijeme za razmišljanje, tijekom kojega dijete maksimalno iskorištava sposobnost integracije stečenih iskustava, dakle utvrđuje naučeno. Predložili smo roditeljima da djetetu čitaju prije spavanja od prvih mjeseci života jer time polažu temelje za dnevno mirovanje, razmišljanje, a kasnije i učenje u večernjim satima, što prerasta u životnu naviku.

Raspored koji uredno odgovara na pitanja “što”, “kad” i “kako” stvara strukturu u djetetovu životu i nudi prilike za postavljanje granica i uvođenje discipline. Dijete koje živi poštujući te granice i tako upoznavajući red, radi na razvoju vlastite volje. Vanjska ograničenja potrebna su u svakoj situaciji, sve dok dijete njima ne ovlada mentalno i ne nauči kontrolirati vlastito ponašanje. To predstavlja dug proces samooblikovanja. Roditelji ne smiju usporavati dijete na putu samooblikovanja manjkom discipline i čvrstoće. “Ne” svaki put mora značiti “ne”. “Ne” ne smije značiti “ako me ponovno zamoliš, možda popustim” ili “ako budeš dovoljno glasno vrištao, ako me udariš, ako nešto slomiš, ako me osramotiš u javnosti ili kod bake i djeda − možda popustim”. Taj scenarij zvuči ekstremno, ali nije tako rijedak u današnjem društvu. Kao roditelj, morate odlučiti kakvo dijete želite. Djeca kojoj je dopuštena takva manipulacija roditelja, nauče da smiju trošiti energiju i inteligenciju na takve pregovore. Uskoro se njihov um navikne na to. Djeca kojoj roditelji postave granice i drže ih se čvrsto i s uvjerenjem, odrastu u karakterne osobe koje razumiju i ograničenja i odgovornosti. Kako je rekla jedna instruktorica naših odgojitelja, metoda Montessori nalaže odraslima da “nježno pouče djecu gdje su granice, inače će ih život tome poučiti, i to nimalo nježno”. 

 Zašto danas toliko roditelja ima problema s vlastitom disciplinom kada djetetu nešto odbiju? Neke od nas iz starije generacije taj trend zbunjuje. Naši roditelji, bake i djedovi definitivno nisu imali problema s time. Nama je bilo jasno da su prethodne generacije odraslih djelovale u skladu sa spoznajom da su odrasli veći od djece − ali ne zadugo. Stoga nije bilo vremena za otezanje s poukom o samokontroli i o razumijevanju ograničenja koja pred nas postavlja civilizacija. Naši bake i djedovi, kao i naši roditelji, jednako su tako bili svjesni koliku moć odrasli imaju nad djetetom. Svako dijete želi udovoljiti roditeljima. Ta je nesvjesna potreba toliko duboko usađena u djecu da je možda i rezultat evolucije. Mudri roditelji iskorištavaju tu urođenu osobinu da maloj djeci pomognu uklopiti se u društvo u kojem su rođena. Današnja generacija roditelja možda ima problema s odbijanjem i vlastitom disciplinom jer se ne osjećaju ugodno u ulozi autoriteta u djetetovu životu. Ti su roditelji odrasli u vremenu kad je sumnja u autoritet postala ne samo normalna nego i poželjna. Rezultat toga jest prva generacija Amerikanaca koja se ne osjeća ugodno kad vlastitom djetetu mora predstavljati autoritet. Osim toga, ne vide da je njihov zadatak razvoj discipline i karaktera djeteta jer ih je moderno društvo zaintrigiralo idejom djetetove sreće. Jedna mlada majka rekla nam je: “Živimo u kulturi u kojoj se sreća smatra glavnim smislom postojanja i u kojem ništa nije važnije od sadašnjeg trenutka. Kad zbrojite to dvoje, dobit ćete roditeljski cilj da usreći dijete u sadašnjem trenutku, i ne razmišljajući što će njihovu djecu usrećivati godinama poslije.” Moguće je i da su roditelji organizirali živote tako da nemaju dovoljno energije i ustrajnosti djeci išta odbiti. Vrlo je lako pokleknuti pred hitnošću trenutka ako roditelji nisu promislili i smislili pravilan plan koji uključuje i granice i odbijanje kad je to najbolje za dijete. Što malo dijete iskusi više rutine, to će život i djetetu i roditelju biti jednostavniji. Dijete mlađe od tri godine lakše prihvaća sve zadatke ako su predstavljeni kao dio uredne rutine. Naravno, djeca se međusobno razlikuju: neka su vrlo pasivna i žele udovoljiti odraslima, a neka su “gnjavatori” koji uporno moljakaju i koje roditelji često smatraju tvrdoglavima. Ti “gnjavatori” zapravo samo trebaju više pomoći od odraslih da nauče gdje su granice, baš kao što neka druga djeca trebaju više pomoći s čitanjem, matematikom ili druženjem s drugima. Bez obzira na karakter pojedinog djeteta, razlog za to što stroža rutina rezultira većom poslušnošću povezan je s razvojem djetetova mozga. Djetetov mozak nije spreman prihvatiti promjenu poput mozga odraslih. Mala djeca u tom dijelu života usavršavaju živčane sinapse i oblikuju puteve informacija u mozgu. To je osobina razdoblja senzibiliteta za red, pa red traže posvuda.

Sad ćemo se pozabaviti time što djetetu donosi sloboda, koja podrazumijeva odgovornost. To je svim roditeljima teška tema. Kako odgovoriti djetetu kad poželi napraviti nešto što još ne može ili nešto što ne bi trebalo? Koliko god se mi potrudili u stvaranju okoline koja zadovoljava djetetove potrebe za razvojem koordiniranih pokreta, samostalnosti, jezika i volje, djetetova će egocentrična perspektiva u prvih nekoliko godina života prije ili kasnije dovesti do frustracija i do sukoba s drugima. Da bismo znali kako djetetu pomoći u takvim situacijama, kao i u svim drugim situacijama vezanima za njegovo samooblikovanje, moramo početi od onoga što znamo o razvojnim fazama djetetova mozga. 

Optimalan trenutak za uvođenje koncepta granica jest prije nego što dijete potpuno ovlada vještinom puzanja. U prvih devet mjeseci možemo iskoristiti djetetov snažan nagon za istraživanjem tako da predmet koji želimo zabraniti zamijenimo drugim. Budući da je dijete zainteresirano za sve što može istražiti osjetilima, lako mu je uzeti neki predmet, pospremiti ga i brzo zamijeniti gotovo bilo čime drugim. Pritom još uvijek ne moramo sakriti zabranjeni predmet od djetetova pogleda.

Nakon devetoga mjeseca pa sve do dvanaestoga, dijete postaje sve pokretnije i spretno puže do svakog predmeta koji želi istražiti. Budući da još uvijek lako zaboravlja, lako mu je preusmjeriti pozornost na bilo što drugo. Međutim, između dvanaestog i osamnaestog mjeseca dolazi do dramatične promjene: dijete dobiva snažniju volju. Postaje nemoguće zavarati ga i preusmjeriti mu pozornost kao dotad. Mozak mu je sad već dovoljno razvijen da može zadržati misli na nečemu što želi čak i kad taj predmet više nije pred njim. Taj je razvoj uma uzbudljiv − ali znači da jednostavna strategija zamjene jednog predmeta drugim više nije učinkovita. Sad moramo maknuti dijete od zabranjenog predmeta ili maknuti taj predmet djetetu iz vidnog polja.

To razdoblje iznimno je važno za razvoj volje. Način na koji tijekom tih šest mjeseci uvedete ograničenja u djetetov svijet može mu unaprijediti ili unazaditi samosvijest i spremnost na rad na disciplini i samokontroli. Ako vaše dijete pokuša brzo otpuzati ili otići od vas, nemojte mu prići sleđa i podići ga. Umjesto toga zaobiđite ga i zaustavite gledajući ga u lice. Tad možete preusmjeriti djetetovu energiju odlučno, ali i s poštovanjem. Ako je dijete dovoljno staro da hoda, možete ga odlučno uhvatiti za ruku i povesti ga do novog iskustva. Takvim preusmjeravanjem djetetu pokazujete da nije “paket” koji uokolo nosite, nego osoba u razvoju. Poštujete ga kao nekoga tko će se jednoga dana morati sam zaustaviti i krenuti u drugom smjeru, a ne biti spašen nečijom intervencijom.

Djetetovo ponašanje preusmjerite svaki put kad radi nešto zabranjeno. Nemojte nikad pomisliti da mu “taj jedan put možete popustiti”. Nikad ne smijete popustiti. Dijete će prihvatiti čvrste stavove, konačne odgovore i postavljene granice samo ako budete dosljedni i uvjereni u svoj zadatak. Spoznaja da “ne znači ne” u djetetu će s odrastanjem jačati, zato što su u odrasloj dobi granice i držanje riječi nužni i za samozaštitu i za zaštitu drugih.

Ako djetetu više ne možete preusmjeriti pozornost novim osjetilnim iskustvom, ali još nije spremno na razumne argumente, postoji li možda neka nova osobina mozga koja nam može pomoći? Postoji. Djetetovo najveće novo postignuće u samooblikovanju jest razvoj jezika. Možemo dodati jezik predmetu ili situaciji kojom se koristimo da bismo djetetu preusmjerili pozornost i naveli ga na razmišljanje o nečemu drugom. Jednoga jutra djevojčica od osamnaest mjeseci koju smo promatrale u našoj školi odlučila je da ne želi upotrijebiti kahlicu. Preciznije, jasno i glasno je rekla: “Ne, neću kahlicu.” Odgajateljica je i po dobu dana i iz djetetova ponašanja znala da je vrlo važno da dijete sjedne na kahlicu. Odgovorila joj je jednako odlučno, ali ne kao da je kori: “Želiš li plavu ili ružičastu kahlicu?” (Obratite pozornost na to da je djevojčici ponudila izbor između samo dva predmeta. U većini situacija takav uzak izbor ključan je za uspjeh te strategije kod djece od osamnaest mjeseci.) Takvim odgovorom i tonom, takvom odlučnom, ali ne i prijetećom reakcijom, odgojiteljica je pomogla djetetu da se usredotoči na postavljeno pitanje i na razmišljanje o odgovoru. Djeca te dobi vole razmišljati. Budući da mi razmišljamo “u riječima”, djeca te dobi također razmišljaju jezikom. Mozak te osamnaestomjesečne djevojčice počeo se baviti odlukom koju kahlicu želi jednako žustro koliko se u prethodnoj dobi bavio osjetilnim iskustvima. Djevojčica se zadubila u odlučivanje i zaboravila da uopće ne želi na kahlicu. Cilj roditelja mora biti preusmjeravanje djetetove pozornost s prigovora koji je uložilo na neku drugu misao. U toj dobi djeca vole prigovarati. Kad im ponudimo izbor, odvučemo im pozornost od prigovora.

Knjigu možete naručiti ovdje .