Adele Parks LAŽI, LAŽI, LAŽI

 

Svibanj 1976.

Simonu je bilo šest godina kada je prvi put kušao pivo.

Upravo se okupao i bio je spreman za krevet u svojoj mekoj pidžami, iako je vani bio dan i još uvijek je bilo rano. Druga su djeca bila na ulici, vozeći bicikle i nabijajući nogometnu loptu. Čuo ih je kroz otvoren prozor, ali ih nije mogao vidjeti jer su rolete bile zatvorene. Tata nije volio da večernje svjetlo udara u televizijski ekran, mama nije voljela da susjedi gledaju unutra; zamračivanje sobe bilo je nešto oko čega su se slagali.

Mama mnogo toga nije voljela: rasipanje hrane, neuredne spavaće sobe, tatinu prebrzu vožnju, sestrine provale bijesa u javnosti. Mama ih je „držala pod palicom“. On nije znao što to točno znači. Bejzbolska ekipa Cubs imala je palice na utakmicama, a on je bio veliki dečko i već je mogao igrati bejzbol, ali mama nije imala palicu, pa mu nije bilo jasno. Ono što mu jest bilo jasno je kako nije voljela da je on vani nakon šest sati. Mislila je da je to uobičajeno. Nije bio siguran ni što znači uobičajeno, nešto što ima veze sa zabavom. Kupala bi ga odmah nakon večere i natjerala da obuče pidžamu tako da se ne može iskrasti van.

Nije znao što njegov tata nije volio, znao je samo ono što jest volio. Njegov je tata uvijek bio žedan i volio je piti. Kada je bio žedan, bio je mrzovoljan, a kada je imao piće, mnogo se smijao. Tata je bio računovođa i volio je brojiti na mnogo različitih načina: „jednu brzinsku“, „jednu hladnu“, „još jednu putnu“. Ponekad je Simon mislio da njegov tata laže kada kaže da je računovođa; vrlo je vjerojatno bio gusar ili čarobnjak. Govorio bi ljudima „odaberi svoj otrov“, što je zvučalo kao nešto što bi rekao gusar, a volio je piti, „klin se klinom izbija“ vikendima ujutro, što je zasigurno bila čarolija. Simon je jednom pitao mamu za to i ona mu je rekla da ne bude smiješan i da nikada tako nešto smiješno ne kaže izvan kuće.

Igrao se svojom magnetnom pločom piši-briši koja je bila stara samo dva mjeseca i bila je rođendanski poklon. Simon je preklinjao da mu je kupe kada je vidio reklamu za nju na televiziji, ali razočarala ga je. Samo dva smiješna dugmeta kojima je povlačio crte gore-dolje, s jedne na drugu stranu. Ograničeno. Dosadno. Dosađivao se. Sav namještaj u prostoriji bio je smješten tako da gleda prema televizoru koji je treštao, ali nije bio zanimljiv. Vijesti. Njegovi su roditelji voljeli gledati vijesti, ali on nije. Njegov je otac ispijao limenku soka za odrasle koji Simon nikada nije smio probati. Soka neobična mirisa, voćnog, tamnog i primamljivog.

„Smijem li probati gutljaj?“ pitao je.

„Ne budi smiješan, Simone“, umiješala se majka. „Premlad si. Pivo je za tatice.“ Mislio je da je rekla „tatice“, ali možda je rekla i „zlice“.

Otac je položio limenku na usne i hladno strijeljao majku pogledom. Pogledom koji je govorio: „Šuti, ženo, ovo su muška posla.“ Majka se zacrvenjela i okrenula glavu kao da ne može podnijeti pogled na to, ali držala je jezik za zubima. Možda je mislila da mu se neće svidjeti gorčina, da će ga jedan gutljaj odbiti. Nije mu se sviđao okus. Ali uživao je u šurovanju. Tada nije znao za tu riječ, ali instinktivno je shvaćao uzbuđenje. On i njegov tata piju sok za odrasle! Otac je izgledao zadovoljno kada je progutao prvi gutljaj i zatim se natjerao na drugi. Izgledao je gotovo ponosno. Simon je okusio aluminijsku limenku, hladne, reske, gorke mjehuriće, i tako je sve počelo.

Nakon toga bi ponekad ujutro Simon ustao rano, prije mame, tate i sestrice, i jurio kućom prije škole pospremajući. Rastvorio bi zastore, ispraznio pepeljare, raščistio odbačene limenke. Majka bi beziznimno otišla u krevet prije oca. Možda nije htjela gledati kako svake večeri pije dok ne otupi, možda se nadala da mu to neće biti toliko zabavno ni potrebno ako mu uskrati publiku. Nikada nije vidjela koliko je kuća loše izgledala kada bi otac oteturao gore u krevet. Simon je znao koliko je važno da ona ne vidi taj nered svojstven ocu.

Povremeno bi malo piva ostalo u jednoj od limenki. Simon bi ga popio. Shvatio je da mu se sviđa ispuhani, zabranjeni okus onoliko koliko i pjenušav udar svježeg piva. Raskrilio bi prozore tako da otplove cigaretni dim i tajne. Kada bi majka sišla, nasmiješila bi mu se i zahvalila što je pospremio.

„Dobar si ti dječak, Simone“, rekla bi s olakšanjem. I bez ikakva pojma. Kada nije bilo taloga koji bi mogao ispiti, ponekad bi otvorio novu limenku. Polovina limenke skliznula bi mu niz grlo prije doručka. Otac nikada nije brojio.

Neki ljudi kažu da im je omiljeni miris svježe pečen kruh, drugi kažu kava ili logorska vatra. Od vrlo rane dobi, malo bi mirisa moglo nadražiti Simonove završetke živaca kao miris piva.

Kao sam nagovještaj piva.