Erin Watt POSRNULI PRINC

Erin Watt POSRNULI PRINC

S engleskoga prevela Marija Perišić

"Ne zaboravite da neovisno o tome koju funkciju odaberete, zbroj razlika određuju prva i posljednja funkcija”, zaključi gospođica Mann točno u trenutku kad se oglasi zvono za kraj sata.

Posljednjeg tog dana. Svi se odmah počnu spremati. Svi osim mene. Izvalim se na naslon stolca i lupkam olovkom po rubu udžbenika ne skrivajući osmijeh na licu dok gledam novu nastavnicu
kako očajnički pokušava zadržati već izgubljenu pozornost svojih učenika.
Slatka je kad se zarumeni.

“Dio jedan-a i jedan-b za sutra!” povikne, ali nitko je više ne sluša. Svi jure prema vratima.
“Eastone, ideš?” Ella Harper zastane kraj mog stola i pogleda me prodornim plavim očima. U posljednje vrijeme izgleda mi jako mršavo. Kao da ju je apetit napustio otprilike u isto vrijeme
kad i moj brat. Odnosno, nije točno da ju je Reed napustio. Buraz je i dalje lud za Ellom, našom, nazovimo to tako, polusestrom. Da je ne voli, sigurno bi odabrao neki ugledni koledž što dalje od Bayviewa. Ali otišao je na Državno sveučilište, dovoljno blizu da se svakog vikenda
mogu posjećivati.

“Ne još”, kažem joj. “Imam pitanje za profu.” Vidim kako se gospođici Mann ramena trznu kad čuje što sam rekao. Čak i Ella opazi što se događa. “Easte…” Ne dovrši rečenicu nego samo lijepe usne oblikuje u mrgodan izraz.
Već je vidim kako mi drži predavanje o tome da se moram dovesti u red. Ali škola je počela tek prije tjedan dana, a ja već umirem od dosade. Što drugo da radim nego da se zabavljam? Ne moram učiti. Do nogometa gotovo da mi i nije stalo. Tata mi je zabranio letenje i nastavim li ovako, nikad neću dobiti pilotsku dozvolu. A ako me Ella konačno ne ostavi na miru, zanemarit ću da je bratova djevojka i zavesti je samo da se zabavim.

“Vidimo se kod kuće”, kažem joj odlučnim glasom. Gospođica Mann koketira sa mnom još od prvog dana nastave i mislim da je nakon tjedan dana razmjenjivanja vrućih pogleda vrijeme da krenem
u akciju. Naravno da znam da je to pogrešno, ali baš zato je uzbudljivo – za oboje.
U pripremnoj školi Astor Park rijetko zapošljavaju mlade, zgodne nastavnice. U upravi su svjesni da je u ovoj školi previše bogatih klinaca koji se dosađuju i jedva čekaju priliku za novi izazov.
Ravnatelj Beringer morao je zataškati već nekoliko veza nastavnica i učenika, a to ne kažem na temelju glasina nego iz vlastita iskustva jer je jedna od tih “neprimjerenih” veza bila i moja. Ako se
brijanje s profesoricom nutricionizma iza sportske dvorane uopće može nazvati vezom.
Ja je ne zovem tako.

“Ne smeta mi da i ti ostaneš,” kažem Elli čija su tvrdoglava stopala zalijepljena za pločice, “ali možda bi ti bilo ugodnije pričekati me u hodniku.”

Prijekorno me pogleda. Malo što joj može promaknuti. Odrasla je na sumnjivim mjestima i zna prepoznati sranje. Ili jednostavno zna koliko sam nastran.
“Ne znam što točno ganjaš, ali sumnjam da ćeš to pronaći pod suknjom gospođice Mann”, progunđa Ella.

“Ne mogu znati dok ne pogledam”, veselo joj odgovorim. Ella samo uzdahne i napokon odustane. “Budi oprezan”, prekori me dovoljno glasno da je čuje i gospođica Mann koja se odmah
zarumeni i zabulji u pod dok Ella izlazi iz učionice.
Pokušam potisnuti navalu razdraženosti. Zašto me osuđuje?

Samo pokušavam uživati u životu, a ako time nikome ne činim štetu, u čemu je zapravo problem? Osamnaest mi je godina. Gospođica Mann je odrasla žena. Pa što ako joj je trenutačno zanimanje
“nastavnica”?

Kad se za Ellom zatvore vrata, na učionicu se spusti tišina. Gospođica Mann petlja prstima po svijetloplavoj suknji. Kvragu. Čini se da se premišlja.
Malo sam razočaran, ali što je, tu je. Nisam jedan od onih frajera koji moraju povaliti svaku ženu koju upoznaju, uglavnom zato što ih je jednostavno previše. Ako jedna nije zainteresirana, samo
produžiš na sljedeću.

Sagnem se dohvatiti ruksak kad mi se u vidnom polju pojave dvije lijepe potpetice.
“Imali ste neko pitanje, gospodine Royal?” tiho progovori gospođica Mann.

Polako podižem glavu klizeći joj pogledom po dugim nogama,
zaobljenim bokovima i uskom struku gdje joj je izglačana bijela bluza ugurana u jednako čednu suknju. Prsa joj se podižu i spuštaju pod mojim ispitivačkim pogledom, a žila na vratu divlje pulsira.

“Jesam. Imate li kakvo rješenje za moj problem s predmetom?” Stavim joj ruku na bok. Kad cikne, krenem jednim prstom po struku suknje. “Imam problema s koncentracijom.”
Ponovno duboko udahne. “Doista?”
“Aha. Vjerojatno zato što svaki put kad pogledam u vas imam dojam da se i vama teško koncentrirati.” Nasmiješim se. “Možda zato što maštate da ste nagnuti preko stola dok vas cijeli razred promatra.”

Gospođica Mann glasno proguta. “Gospodine Royal. Nemam pojma o čemu govorite. Molim vas, sklonite mi ruku sa struka.”
“Svakako.” Kliznem dlanom niže tako da joj prstima okrznem rub suknje. “Je li ovako bolje? Mogu je posve maknuti ako želite.”
Pogledi nam se sretnu.
Posljednja šansa, gospođice Mann. Oboje smo itekako svjesni što radim njezinoj suknji, a možda i glasu, ali i dalje se ne miče.

Glas joj je promukao kad napokon progovori. “Tako je u redu, gospodine Royal. Mislim da ćete otkriti kako je rješenje za vaš problem s koncentracijom u vašim rukama.”
Uvučem joj dlanove pod suknju i drsko joj se nasmiješim. “Pokušavam eliminirati problematične funkcije.”
Kapci joj zatrepere i spuste se kao da se predaje.
“Ne bismo ovo smjeli raditi”, napokon uspije protisnuti.
“Znam. Zato je ovako dobro.”

Bedra joj se zategnu pod mojim dlanovima. Neprimjerenost
ovog prizora i to što znamo da bi nas svakog trena netko mogao uhvatiti, što znamo da je ona apsolutno posljednja osoba koju bih trebao dirati, sve to čini ovo iskustvo milijun puta uzbudljivijim.
Spusti mi ruke na ramena i zarije mi prste u sako školske odore – marke Tom Ford i s cijenom od dvije tisuće dolara – da zadrži ravnotežu. Ja istodobno prstima odrađujem magiju. Tihi, prigušeni
zvukovi ispunjavaju praznu učionicu dok se ne čuje ništa osim njezina uzdisanja.
Gospođica Mann zadovoljno uzdahne pa se odmakne od mene i poravna si zgužvanu suknju prije nego što se polako spusti na koljena.
“Tvoj red”, šapne mi.

Ispružim noge i zavalim se na naslon. Napredna matematika bez sumnje je najbolji predmet koji sam u Astor Parku ikad slušao. Kad završi s nagradom za zalaganje, na licu joj se pojavi kolebljiv
osmijeh. Kosom mi poškaklja vrhove bedara kad mi se sasvim približi i promrmlja: “Dođi večeras. Kći mi je do deset u krevetu.” Smrznem se na njezine riječi. Ova je stvar mogla krenuti u nekoliko
različitih smjerova, ali doista sam se nadao izbjeći ovaj. Glavom mi prolete deseci mogućih isprika, ali se vrata učionice otvore prije nego što odaberem jednu od njih.
“O, Bože!”

Gospođica Mann i ja iznenađeno se okrenemo prema vratima. Osoba koja ih je otvorila odmah nestane, ali ipak uspijem spaziti dugu crnu kosu i tamnoplavu Astor Park jaknu.
Gospođica Mann skoči na noge i zatetura, a ja se bacim naprijed
da je uhvatim. Koljena joj klecaju i pomognem joj da se uhvati za stol.
“Dragi Bože”, zaprepašteno kaže. “Tko je to bio? Misliš li da je vidjela…?”

Je li vidjela gospođicu Mann na koljenima, je li vidjela da su mi hlače otkopčane, a njezina odjeća izgužvana? Hm, da. Sigurno je vidjela.

“Vidjela je”, kažem naglas.