Bridget Collins UVEZ

Bridget Collins UVEZ 

S engleskoga prevela Jelena Pataki

Kad je pismo stiglo, bio sam u polju i vezao zadnji snop žita, a ruke su mi se toliko tresle da sam jedva stegnuo čvor. Ja sam kriv što to moramo raditi na starinski način i neka me vrag odnese ako sada odustanem; izdržao sam poslijepodnevnu žegu, treptanjem rastjerujući crne mrlje koje su mi bljeskale na rubovima vidnog polja, a sada je suton i uskoro ću završiti. Ostali su otišli sa

zalaskom sunca, preko ramena dovikujući pozdrav, i bilo mi je drago zbog toga.

Sada kad sam ostao sam, barem ne moram hiniti da mogu raditi istim ritmom kao oni. Nastavio sam, nastojeći ne razmišljati o tome koliko bi nam žetelica olakšala posao. Bio sam suviše bolestan da pregledam strojeve – premda se pretjerano ne sjećam; osim kratkih naleta prisebnosti, ljeto su mi činili tek odjeci, sablasti i mračne, zjapeće rupe – a nitko se drugi toga nije sjetio. 

Svakodnevno sam nailazio na neodrađene poslove; tata se trudio koliko je mogao, ali nije mogao obaviti sve. 

Zbog mene ćemo zaostajati cijele godine. Stabljikama sam čvrsto povezao sredinu snopa i položio ga na ostale. Završio sam. Sada mogu kući… No sjene su treperile i plesale oko mene, mračnije od purpurnoplavog sutona, a koljena su mi klecala. Čučnuo sam i pokušao doći do daha usprkos bolovima u kostima.

Bolje je nego što je bilo – bolje od oštrih, mučnih grčeva koji su me mjesecima spopadali iznebuha – ali i daljesam se osjećao krhko poput starca. Stegnuo sam čeljusti. Bio sam toliko slab da sam poželio zaplakati. Ipak, nisam; prije bih umro, makar me jedini vidio pun, krupni žetveni Mjesec.

“Emmette? Emmette!”

Bila je to samo Alta, probijala se do mene kroz stogove, ali uspravio sam se i treptanjem otjerao slabost. Malobrojne zvijezde nada mnom kliznule su amo pa tamo. Pročistio sam grlo. “Ovdje sam.”

“Zašto nisi nekom drugom rekao da završi? Mama se zabrinula kad su se vratili stazom, a ti nisi bio s…”

“Nije se morala brinuti. Nisam dijete.” Palac mi je krvario na mjestu gdje sam se porezao o oštar klas. Krv je imala okus po prašini i groznici. Alta je oklijevala. Lani sam bio snažan kao svi ostali, a sada me promatrala nakrivljene glave, kao da sam mlađi od nje. “Nisi, ali…”

“Htio sam gledati mjesec kako izlazi.”

“Sigurna sam u to.” Sumrak joj je pomračio lice, ali u očima sam joj svejedno vidio prepreden sjaj. “Ne možemo te natjerati da se odmaraš. Ako ne želiš ozdraviti…”

“Zvučiš poput nje. Poput mame.”

“Zato što je u pravu! Ne možeš očekivati da će ti biti kao da se ništa nije dogodilo, posebno nakon što si bio onako bolestan.”

Bolestan. Kao da sam pao u krevet i kašljao, povraćao ili bio pun čireva. Usprkos maglovitim noćnim morama, sjećao sam se više nego što misle; znao sam za urlike i priviđenja, dane tijekom kojih nisam prestajao plakati ili nikoga nisam prepoznavao i onu noć kada sam golim rukama razbio prozor. Da sam barem danima bespomoćno ispuštao dušu u kantu; bilo bi bolje nego da na zapešćima još uvijek imam tragove jer su me morali vezati. Okrenuo sam se od nje i usredotočio se na sisanje posjekotine na korijenu palca, lickajući je jezikom sve dok nisam prestao osjećati okus krvi.

“Molim te, Emmette”, rekla je Alta i prstima okrznula ovratnik moje košulje. “Danas si odradio koliko i ostali. Hoćeš li sada doći kući?”

“U redu.” Dlačice na stražnjoj strani mojeg vrata nakostriješile su se od povjetarca. Alta je vidjela kako sam zadrhtao i oborila pogled. 

“No, što je za večeru?”

Iznenada se osmjehnula, pokazujući razmaknute zube. “Ako ne požuriš, ništa.”

“Dobro. Utrkujmo se do kuće.”

“Drugi put, kad ne budem nosila steznik.” Okrenula se, a prašnjava suknja zaplesala joj je oko gležnjeva. Nasmiješena bi i dalje izgledala kao dijete, ali radnici na farmi već su je salijetali; na određenom svjetlu sličila je pravoj ženi.

Klipsao sam pokraj nje, toliko iscrpljen da sam se osjećao pijano. Tama je bivala sve gušća, nakupljajući se pod stablima i u živicama, a zvijezde na nebu izblijedjele su pred sjajem mjesečine. Pomislio sam na hladnu izvorsku vodu, bistru poput stakla, sa zelenim točkicama koje bi se nataložile na dnu. Ne, o pivu, gorkome i jantarne boje, s okusom tatine posebne biljne mješavine. Smjesta bi

me uspavalo, ali to je dobro: htio sam zaspati kao klada, utonuti u bezdan bez snova. Bez noćnih mora i strahova, tako da me ujutro dočeka novi dan.

Dok smo ulazili u dvorište, seoski sat otkucao je devet.

“Skapavam od gladi”, rekla je Alta. “Poslali su me po tebe prije nego što sam…”

Presjekao ju je majčin glas. Vikala je. Alta je zastala, a vrata ograde zatvorila su se za nama.

Zgledali smo se. Djelići rečenica dopirali su dvorištem: Kako možeš reći… Ne možemo, jednostavno ne možemo…

Mišići u mojim nogama tresli su se od stajanja na mjestu. Ispružio sam ruku i oslonio se o zid, poželjevši da mi srce uspori. Uzak snop svjetlosti fenjera sjao je kroz procjep između kuhinjskih zastora; vidio sam kako silueta prolazi amo-tamo. Otac se ushodao od napetosti.

“Ne možemo ostati ovdje cijelu noć”, rekla je Alta, gotovo šapatom.

“Vjerojatno nije ništa.” Cijeli su se tjedan prepirali zbog žetelice i toga zašto je nitko nije prije pregledao. Nijedno nije spomenulo da je to bila moja zadaća. Tup udarac: pesnice na kuhinjskome stolu. Tata je podignuo glas. “Što očekuješ od mene? Da odbijem? Ta će nas vražja vještica ureći dok si…”

“Već jest! Pogledaj ga, Roberte – što ako nikada ne ozdravi? Ona je kriva…”

“Hoćeš reći, sam si je kriv – da je…” U ušima mi je načas zapištalo i prigušilo očev glas. Svijet je posrnuo pa se uspravio, kao da se zaljuljao na svojoj osi. Zatomio sam navalu mučnine. Kada sam se iznova usredotočio, vladao je muk.

“To ne znamo”, naposljetku je rekao otac, toliko tiho da smo ga jedva čuli. “Možda mu pomogne. Tjednima je pisala i raspitivala se kako mu je.”

“Zato što ga želi! Ne, Roberte, ne, neću to dopustiti, mjesto mu je ovdje s nama. Ma što učinio, i dalje nam je sin. A ona, od nje me podilaze srsi…”

“Nisi je ni upoznala. Nisi ti morala otići onamo i…”

“Nije me briga! Dovoljno je učinila. Ne može ga dobiti.” 

Alta me pogledala. Lice joj se nekako promijenilo pa me je uzela za zapešće i povukla naprijed. “Idemo unutra”, rekla je glasnim, nelagodnim glasom kakvim doziva piliće. “Dan je bio naporan i sigurno umireš od gladi. Ja itekako. Bolje im je da još ima pite, inače ću nekoga ubiti. Vilicom u srce. I pojesti ga.” Zastala je pred vratima i dodala: “Sa senfom.” Zatim ih je naglo otvorila. Roditelji su stajali na suprotnim stranama kuhinjskoga stola: tata pokraj prozora i okrenut nam leđima, a mama uz ognjište, lica umrljana crvenilom nalik na ruž. Na stolu između njih stajao je list debela, žućkastog papira i otvorena omotnica. Mama je hitro pogledala Altu pa mene i koraknula prema pismu. 

“Večera”, rekla je Alta. “Emmette, sjedni, izgledaš kao da ćeš se srušiti. Zaboga, nitko nije ni postavio stol. Nadam se da je pita u pećnici.” Spustila je tanjure pokraj mene. “Kruh? Pivo? Stvarno, ovo je kao da sam kuhinjska služavka…” Otišla je u ostavu.

“Emmette”, rekao je otac i ne okrenuvši se. “Na stolu je pismo. Pročitaj ga.”

Povukao sam ga prema sebi. Riječi na papiru stopile su se u bezličnu mrlju. “Oči su mi pune prašine. Reci mi što piše.”

Otac je pognuo glavu, a mišići njegova vrata napeli su se kao da vuče nešto teško. “Knjigoveža traži šegrta.”

Mama je zazvučala kao da će nešto reći pa utihnula usred riječi.

Rekao sam: “Šegrta?” Nastupila je tišina. Mjesečeva pruga sjala je kroz procjep u zastorima, srebrom kupajući sve pred sobom.

Zbog toga je očeva kosa izgledala masno i sijedo. “Tebe”, rekao je.

Alta je zastala na vratima ostave sa staklenkom kiselih krastavaca u rukama. Načas sam pomislio da će joj ispasti, ali pažljivo ju je odložila na komodu. Staklo je udarilo o drvo glasnije nego da se razbilo.

“Prestar sam za šegrta.”

“Kaže da nisi.”

“Mislio sam…” Raširio sam prste na stolu: tanašnu bijelu ruku koju sam jedva prepoznavao. Ruku koja nije uspijevala odraditi poštenu dnevnicu. 

“Bolje mi je. Uskoro ću…” Zastao sam zato što mi je glas zvučao jednako nepoznato kao što su mi izgledali prsti.

“Nije to, sine.”

“Znam da sam sada beskoristan…”

“Ah, dušo”, rekla je mama. “Nisi ti kriv – nije to zato što si bio bolestan. Uskoro ćeš biti onaj stari. Da je samo to u pitanju… Znaš da smo oduvijek mislili da ćeš voditi farmu s ocem. I mogao si, još uvijek možeš – ali…” Srela je očev pogled. 

“Ne šaljemo te mi. Ona te traži.”

“Ne znam tko je ona.”

“Knjigoveštvo je… dobar zanat. Pošten. Nemaš se čega bojati.” Alta je opet udarila o komodu, a majka se osvrnula preko ramena i hitro ispružila ruku da tanjur ne padne na pod. 

“Alta, pazi.”

Srce mi je preskočilo i zabubnjalo. 

“Ali… vi mrzite knjige. Loše su. Oduvijek ste mi govorili – kada sam sa Sajma buđenja kući donio onu knjigu…”

Razmijenili su pogled, suviše letimičan da bih ga protumačio. Tata je rekao: “Pusti sad to.”

“Ali…” Ponovno sam se okrenuo mami. Nisam to mogao pretočiti u riječi: žurnu promjenu teme kada bi netko samo i spomenuo knjigu, zgađeno trzanje pri izgovaranju te riječi, izraz na njihovim licima… Način na koji me majka ozlojeđeno provukla pokraj prljava izloga – A. Fogatini, zalagaoničar i ovlašteni knjižar – jednom dok sam bio dijete te smo se izgubili u Castlefordu. “Kako to misliš, dobar je zanat?”

“Nije to…” Mama je udahnula. “Možda to ne bih poželjela, prije…”

“Hilda.” Tata je zario prste u bočnu stranu svojeg vrata, trljajući mišić kao da ga boli. “Nemaš izbora, mladiću. Bit će to miran život. Daleko odavde, ali to nije loše. Mirno je. Bez naprezanja, nitko te neće izazivati da skreneš s pravog puta…” 

Pročistio je grlo. “I nisu svi poput nje. Skrasiš se i naučiš zanat, a zatim… No, neki knjigoveže u gradu imaju svoje kočije.”

Kratko zatišje. Alta je noktom kucnula o poklopac staklenke i pogledala me.

“Ali ja ne… Nikada nisam… Zašto misli da ja?...” Svi su izbjegavali moj pogled. “Kako to mislite, nemam izbora?”

Nitko nije odgovorio. Alta je naposljetku prešla na drugi kraj prostorije i uzela pismo. “Čim bude mogao putovati”, pročitala je. 

“Knjigovežnica zimi zna biti vrlo hladna. Molim vas, pobrinite se da ima toplu odjeću. Zašto je pisala vama, a ne Emmettu? Zar ne zna da on zna čitati?”

“Svi tako rade”, rekao je tata. “Šegrt se traži od roditelja, tako to ide.”

Nije bilo važno. Moje ruke na stolu činile su same tetive i kosti. Lani su bile preplanule i mišićave, gotovo muškarčeve ruke, a sada nisu bile ničije. Prikladne tek za zanat koji su moji roditelji prezirali. Samo, zašto bi odabrala mene, osim ako su je zamolili? Raširio sam prste i pritisnuo ih o stol, kao da dlanovima mogu upiti snagu drva.

“Što ako odbijem?”

Tata je teškim korakom prišao komodi, sagnuo se i izvadio bocu džina od borovnice. Bilo je to žestoko, slatko piće koje je mama čuvala za svetkovine ili u medicinske svrhe, ali nije ni pisnula kada si je nalio pola šalice.

“Ovdje nema mjesta za tebe. Možda trebaš biti zahvalan. To je nešto što ćeš moći raditi.” Strusio je pola čaše džina i zakašljao se. Udahnuo sam, odlučan u namjeri spriječiti glas da mi napukne. “Kad ozdravim, bit ću jednako jak kao…”

“Iskoristi to najbolje što možeš”, rekao je.

“Ali ja ne…”

“Emmette”, rekla je mama, “molim te… to je ispravno. Ona će znati što treba s tobom.”

“Što treba sa mnom?”

“Samo želim reći – ako se opet razboliš, ona će…”

“Kao u umobolnici? Je li to? Šaljete me nekamo daleko zato što bih u svakom trenutku mogao skrenuti?”

“Traži te”, rekla je mama, grčevito stežući suknju kao da je nastoji iscijediti. “Voljela bih da ne moraš otići!”

“Onda neću!”

“Ići ćeš, mladiću”, rekao je otac. “Sam Bog zna da si ovoj kući donio već dosta nevolja.”

“Roberte, nemoj…”

“Ići ćeš. Makar te morao vezati i ostaviti na njezinu pragu, ići ćeš. Sutra budi spreman.”

“Sutra?” Alta se toliko naglo okrenula da joj je pletenica poletjela poput užeta. 

“Ne može sutra otići, treba mu vremena da spremi stvari – a tu je i žetva, žetvena večera… Molim te, oče.”

“Kuš!”

Tišina.

“Sutra?” Mrlje na majčinim obrazima pretvorile su se u grimizno rumenilo. “Nismo rekli…” Utihnula je. Otac je iskapio džin i progutao ga kriveći lice kao da su mu usta puna kamenja.

Zaustio sam kako bih joj rekao da je u redu, da ću otići, da se više neće morati brinuti zbog mene, ali grlo mi je bilo previše suho od žetve.

“Još nekoliko dana. Roberte, drugi šegrti ne odlaze prije žetve – i još mu nije dobro, za koji dan…”

“Mlađi su od njega. I dovoljno je zdrav da putuje ako je odradio dan na polju.”

“Da, ali…” Prišla mu je i uhvatila ga za nadlakticu da se ne može okrenuti. “Još malo.”

“Zaboga, Hilda!” Zazvučao je kao da se guši i nastojao joj se otrgnuti. “Nemoj dodatno otežavati situaciju. Misliš da ga želim pustiti? Misliš da se, nakon što smo se toliko trudili – nastojali da sve bude kako doliči – time ponosim, nakon što mi je otac ostao bez oka u Križarskim ratovima?” Mama je pogledala Altu i mene. “Nemoj pred…”

“Zar je više važno?” Podlakticom je obrisao lice pa nemoćno zavitlao šalicu o pod. Nije se razbila. Alta je gledala kako se kotrlja prema njoj i zastaje. Otac nam je okrenuo leđa i sagnuo se nad komodu kao da nastoji doći do zraka. Vladala je tišina.

“Otići ću”, rekao sam. “Sutra idem.” 

Nisam mogao pogledati nikoga od njih. Ustao sam, koljenom udarivši o kut stola dok sam odmicao stolac. S naporom sam otišao do ulaznih vrata. Zasun je djelovao manje i čvršće nego obično, a kada se povukao, zveket je odjeknuo među zidovima.

Mjesečina na dvorištu dijelila je svijet na tamnoplav i srebrno. Zrak je bio mlak poput vrhnja, prožet mirisom sijena i ljetne prašine. U obližnjem polju hukala je sova. Oteturao sam na kraj dvorišta i naslonio se na zid. Jedva sam disao. I dalje sam čuo majčin glas: Ta će nas vražja vještica ureći. I očev odgovor: Već jest. Bili su u pravu: beskoristan sam. Obuzela me tuga, jaka poput probadajućih bolova u nogama. Prije toga nikada nisam bio bolestan. Nisam ni slutio da me tijelo može izdati, a um se posve pomračiti. Nisam se sjećao kako sam se razbolio; kada bih pokušao, vidio sam tek

niz letimičnih uspomena oprljenih noćnim morama.

Čak i uspomene na život prije toga – prošlo proljeće, prošlu zimu – bile su obojene istom gangrenoznom sjenom, kao da više ništa nije zdravo. Znao sam da sam klonuo nakon sredine ljeta, zato što mi je mama rekla, i to na povratku iz Castleforda; ipak, nitko nije objasnio što sam ondje radio ni što se dogodilo. Zacijelo sam vozio zapregu – vjerojatno bez šešira, na žarkome suncu – ali kada bih se pokušao prisjetiti, vidio sam tek uzburkano priviđenje, posljednji vrtložni pogled na

Sunčevu svjetlost prije negoli me progutala tama. Tjednima nakon toga dolazio sam sebi tek kako bih urlao, opirao se i preklinjao da me odvežu. Nije ni čudo što me se žele riješiti.

Zažmirio sam. Još sam ih uvijek vidio, njih troje, zagrljene. Nešto je šapnulo za mojim leđima i zagreblo o zid poput krutih kandži. Nije bilo stvarno, ali zaglušilo je sovu i šuškanje krošanja. Spustio sam glavu na dlanove i pretvarao se da ne čujem.

ZACIJELO sam se instinktivno povukao u najudaljeniji mračni zakutak zato što je, kada sam opet otvorio oči, Alta stajala nasred dvorišta i dozivala me, ali nije gledala u mene. Mjesec se pomaknuo; sjao je nad zabatom seoske kuće, a sve sjene bile su kratke i zdepaste.

“Emmette?”

“Da”, rekao sam. Alta je poskočila i zakoračila kako bi povirila prema meni.

“Što radiš ovdje? Jesi li zaspao?”

“Ne.”

Oklijevala je. Svjetlost fenjera što je dopirala s prozora na katu za njezinim leđima pomaknula se dok je netko lijegao u krevet. Počeo sam ustajati pa zastao, lecnuvši se kada mi je bol proparao zglobove.

Gledala me je kako ustajem, ne nudeći mi pomoć.

“Jesi li bio ozbiljan kad si rekao da ćeš otići? Sutra?”

“Otac je bio ozbiljan kada je rekao da nemam izbora.”

Čekao sam da zaniječe. Alta je bila pametna, uvijek je pronalazila nove putove ili različite načine da nešto učini, da provali bravu. No sada je tek pridigla lice kao da želi da joj mjesečina obasja kožu. Progutao sam knedlu. Vratila se glupa vrtoglavica – odjednom me stala vući u jednom pa u drugom smjeru – te sam se zaljuljao uza zid i nastojao predahnuti.

“Emmette? Jesi li dobro?” Ugrizla se za usnu. “Ne, naravno da nisi. Sjedni.”

Nisam je htio poslušati, ali koljena su mi se sama savila. Zažmirio sam i udahnuo noćne mirise sijena i ohlađene zemlje, prezrelu slatkoću ugažene trave i oporu natruhu balege. Altina suknja nadimala se i šuškala dok se spuštala pokraj mene.

“Da barem ne moraš otići.” Podigao sam jedno rame ne pogledavši je i ponovno ga spustio.

“Ali… možda je tako najbolje…” 

“Kako?” Progutao sam knedlu, nastojeći ispuniti pukotinu u svojem glasu. 

“U redu, shvaćam. Nisam ni od kakve koristi. Svima će vam biti bolje nakon što odem – gdje god bila ta knjigoveža.”

“U močvari, na cesti za Castleford.”

“Tako je.” Kako li će močvara mirisati? Po ustajaloj vodi, trulome šašu. Blatu. Blato koje vas žive proguta zastranite li predaleko od ceste i nikada vas ne ispljune…

“Odakle znaš sve to?”

“Mama i tata samo misle na tebe. Uostalom… ondje ćeš biti siguran.”

“Tako je mama rekla.”

Zatišje. Stala je grickati nokat palca. U voćnjaku iza staja slavuj je zažamorio pa odustao.

“Ne znaš kako im je, Emmette. Neprestano strahuju. Duguješ im malo mira.”

“Nisam kriv što sam se razbolio!”

“Kriv si što si…” Frknula je. “Ne, znam, nisam mislila… samo to da nam svima treba… molim te, nemoj se ljutiti. To je dobro. Naučit ćeš zanat.”

“Da. Izradu knjiga.”

Lecnula se. “Odabrala te je. To sigurno znači…”

“Što znači? Kako me mogla odabrati ako me nikada nije vidjela?” Pomislio sam da je Alta zaustila, ali kada sam okrenuo glavu, zurila je uvis u mjesec, bezizražajna lica. Obrazi su joj se stanjili s obzirom na to kakvi su bili prije moje bolesti, a koža podno njezinih očiju doimala se umrljana pepelom. Bila je strankinja, nedostupna. Rekla je, kao da je to rješenje: “Posjećivat ću te kad

god budem mogla…”

Pustio sam glavu da pada unatraške sve dok nisam osjetio kameni zid. 

“Naveli su te da se predomisliš, zar ne?”

“Nikada nisam vidjela oca takvoga”, rekla je. “Toliko ljutitog.”

“Ja jesam”, rekao sam. “Jednom me udario.”

“Da”, rekla je, “pa, pretpostavljam da si…” Zastala je.

“Dok sam bio malen”, odvratio sam. “Nisi bila dovoljno stara da se sjećaš. Bilo je to za Sajma buđenja.”

“Ah.” Kada podignem glavu, ona hitro skrene pogled.

“Ne. Ne sjećam se toga.”

“Kupio sam… jedan je čovjek prodavao knjige.” 

Pamtio sam zveckanje novca u svojem džepu; dobio sam ga da toga dana kupim određene stvari – šest penija u kovanicama od po četvrt, toliko krupnih da su mi se od njih hlače nadimale – i opojan, bezbrižni osjećaj odlaska na Sajam buđenja i iskradanja od ostalih dok sam se pitao što ću kupiti. Prošao sam pokraj mesa i pilića, ribe iz Coldwatera

i pamuka s uzorkom iz Castleforda, zastao pokraj štanda sa slatkišima, a zatim krenuo prema još jednome, malo dalje, gdje sam nazreo zlato i raskošne boje. Bio je

to vrlo skroman štand, običan drveni stol s nogama koji je čuvao muškarac nemirnih očiju, ali krcat knjigama.

“Tada sam ih prvi put vidio. Nisam znao što su.” Alta je opet poprimila onaj znatiželjni, oprezni izraz.

“Misliš?...”

“Zaboravi.” 

Nisam znao zašto joj govorim; nisam se htio toga prisjećati. Ali nisam mogao spriječiti naviranje uspomene. Mislio sam da su kutije, malene pozlaćene škrinje od kože u kojima se čuvaju predmeti poput mamine najbolje srebrnine ili očevih šahovskih figura.

Prišao sam im, zveckajući kovanicama, a muškarac se najprije osvrnuo preko oba ramena pa mi se široko osmjehnuo: “Ah, kakav zlatokosi kraljević! Došli ste po priču, mladi gospodine? Priču o umorstvu ili incestu, sramoti ili slavi, ljubavi toliko žestokoj da ju je najbolje zaboraviti,

ili mračnu nedjelu? Došli ste pravom čovjeku, mladi gospodine, to su najbolje od najboljih, ispričat će vam istinite i tužne priče, nasilne, strastvene i uzbudljive – a ako tražite komedije, imam i njih, iako se njih ljudi najrjeđe odriču! Pogledajte, mladi gospodine, bacite oko na ovu… Uvezao ju je pravi majstor u Castlefordu, prije mnogo godina.”

Smetalo mi je što me naziva mladim gospodinom, ali knjiga se rastvorila kada mi ju je pružio i nisam je mogao vratiti. Čim sam ugledao ispisane stranice, shvatio sam: to je puno zbijenih stranica – poput pisma, gomile pisama, samo u boljoj kutiji – i priča koja traje i traje.

 “Koliko stoji?”

“Ah, mladi gospodine. Imate divan ukus za jednog mladca, to je posebna, prava pustolovina, obara s nogu poput juriša konjice. Devet penija. Ili dvije za šiling.” Htio sam je. Nisam znao zašto, samo da mi jagodice prstiju bride.

“Imam samo šest penija.” 

“Prihvaćam”, rekao je i pucnuo prstima. Nestalo je široka osmijeha; slijedio sam njegov munjeviti pogled i ugledao šačicu muškaraca kako se okupljaju malo dalje, mrmljajući.

“Evo.” Ispraznio sam pregršt kovanica od četvrt penija na njegov dlan. Jedna mu je ispala, ali on je i dalje zurio u muškarce i nije se sagnuo podignuti je.

“Hvala.”

Uzeo sam knjigu i odjurio, slavodobitan i zabrinut. Kada sam stigao do gomile na glavnoj tržnici, zastao sam i osvrnuo se: skupina muškaraca približavala se čovjekovu štandu, a ovaj je bjesomučno bacao knjige u prašnjavu zapregu za svojim leđima.

Nešto me upozorilo da ne gledam. Otrčao sam kući, krajem rukava košulje držeći knjigu da znojnim prstima ne uprljam naslovnicu. Sjeo sam na stubište štaglja na suncu – nitko me nije mogao vidjeti jer su još bili na sajmu – i proučio je. Nikada nisam vidio ništa slično. Bila je tamna, zagasitocrvena, prošarana zlatom i meka na dodir poput kože. Kada sam otvorio korice, zapahnuo me jak miris plijesni i drva, kao da je godinama nitko nije dirao.

Uvukla me.

Radnja je bila smještena u vojni kamp u stranoj zemlji i isprva je bilo zbunjujuće: more kapetana, bojnika i pukovnika, prepirki o vojnim strategijama i prijetnji vojnim sudom. No nešto me je tjeralo da nastavim čitati: vidio sam sve, svaki detalj, čuo konje i lepet platna na vjetru, osjećao sam kako mi srce ubrzava osjetivši miris baruta… Opijeno sam nastavio; nisam si mogao pomoći, opčinila

me je, pa sam polako shvatio da im se sprema bitka, da je muškarac u knjizi junak. Kada grane sunce, povest će ih u veličanstvenu pobjedu – i osjećao sam njegov ushit, nestrpljenje, osjećao sam ih u sebi…

“Kog to vraga radiš?”

Čarolija se rasplinula. Instinktivno sam se uspravio, ošamućeno trepćući. Otac – i ostali za njegovim leđima, mama s Altom na kuku… svi su se već vratili sa sajma. Samo… smračivalo se.

“Emmette, pitao sam te što radiš!” Nije pričekao odgovor prije negoli mi je istrgnuo knjigu iz ruku. Kada je vidio o čemu je riječ, lice mu je poprimilo krut izraz.

“Odakle ti ovo?”

Od muškarca, htio sam reći, jednog muškarca na sajmu, imao ih je na desetke i izgledale su kao kutije s draguljima, od kože i zlata… Ali kada sam vidio očev izraz, nešto mi je usahnulo u grkljanu i nisam mogao progovoriti.

“Roberte? Što?...” Mama je posegnula za knjigom i ustuknula kao da ju je ugrizla.

“Spalit ću je.”

“Ne!” Mama je ispustila nesigurnu Altu na pod i koraknula ne bi li ulovila očevu ruku. “Ne, ne možeš… Zakopaj je!”

“Stara je, Hilda. Svi su sigurno davno pomrli.”

“Ne smiješ. Za svaki slučaj. Riješi je se, baci je.”

“Pa da je netko drugi pronađe?”

“Znaš da je ne smiješ spaliti.” Načas su se gledali, napetih lica. “Zakopaj je. Na neko sigurno mjesto.”

Otac je naposljetku odsječno kimnuo. Alta je štucnula i zacviljela. Otac je knjigu tutnuo u ruke jednom radniku.

“Evo. Zamotaj je. Dat ću je grobaru.” Zatim se iznova okrenuo meni. “Emmette”, rekao je, “da te više nikada nisam vidio s knjigom u ruci. Jasno?”

Nije mi bilo jasno. Što se dogodilo? Kupio sam je, nisam je ukrao, ali nekako sam učinio nešto neoprostivo. Kimnuo sam, i dalje opijen prizorima kojima sam svjedočio. Bio sam negdje drugdje, u nekome drugom svijetu.

“Dobro. Zapamti to”, rekao je otac. Zatim me udario.

Da te više nikada nisam vidio s knjigom u ruci.