Caroline Kepnes TI

Caroline Kepnes TI


S engleskoga prevela Jelena Pataki



ULAZIŠ u knjižaru i pridržavaš vrata da se ne zalupe. Smiješiš se, posramljena jer si tako pristojna, nokti su ti prirodni, džemper na V-izrez krem boje i ne mogu odrediti nosiš li grudnjak, ali mislim da ne. Toliko si čista da si prljava i tiho mi uputiš svoju prvu riječ – Bok – iako bi većina samo prošla,
ali ne i ti, u tim ležernim ružičastim trapericama i ružičastom prsluku iz Charlotteine mreže, i odakle si?

Klasična si i kompaktna, moja mala Natalie Portman na kraju Bliskih odnosa, onako jedra nakon što je raskrstila s lošim britanskim momcima i odlazi kući u Ameriku. Ti si došla kući, meni, konačno si stigla u utorak u deset sati i šest minuta. Svakog dana iz svog doma u Bed-Stuyu putujem na posao u
Lower East Side. Svakog dana nakon kraja radnog vremena zatvaram knjižaru a da pritom nisam pronašao nikoga poput tebe. Gle ti nju, danas si se rodila u mojem svijetu. Sav drhtim i slistio bih tabletu za smirenje, ali dolje su mi i ne želim slistiti tabletu za smirenje. Ne želim se spustiti. Želim biti ovdje i potpuno te svjestan gledati kako grickaš neobojene nokte i okrećeš glavu lijevo, ne, grickaš mali prst, širiš te oči, okrećeš glavu desno, ne, prolaziš pokraj biografija i knjiga samopomoći
(hvala Bogu) pa usporavaš stigavši do beletristike.

To.

Puštam te da se izgubiš među policama – red F – K – i nisi tipična nesigurna nimfa u potrazi za Faulknerom kojeg nikada nećeš dovršiti ni započeti; Faulknerom koji će se stvrdnuti i kalcificirati, kada bi se knjige kalcificirale, na tvojem noćnom ormariću; Faulknerom koji bi služio isključivo tome da uvjeri tvoje tipove za jednu noć da si ozbiljna kada kažeš da to obično ne činiš. Ne, nisi takva. Ne glumiš s pomoću Faulknera, traperice su ti široke, previše si preplanula za Stephena Kinga
a nedovoljno moderna za Heidi Julavits i koga ćeš kupiti, koga? Kihneš glasno pa zamišljam koliko si glasna dok svršavaš.

“Nazdravlje!” doviknem.
Hihoćeš se i glasno odgovaraš, uspaljenice jedna: “I tebi, kompa!”
Kompa. Očijukaš, i da sam seronja na Instagramu, fotkao bih pločicu u redu F – K, provukao je kroz stotinu filtara i u opis stavio: F – K yes, pronašao sam je.

Smiri se, Joe. Ne vole kad su tipovi nasrtljivi, podsjetim se. Nasreću, imam kupca i teško mi pada otkucati njegova predvidljivog Salingera – ali opet, to mi uvijek teško pada. Tipu je, koliko, trideset šest i tek sada čita Franny i Zooey? Budimo realni, neće pročitati knjigu. To mu je samo paravan za romane Dana Browna na dnu košare. Kada radiš u knjižari, doznaš da se većina ljudi na ovom svijetu srami sebe. Najprije spremam Dana Browna kao da je riječ o dječjoj pornografiji, govorim da su
Franny i Zooey zakon i on kima glavom, a ti si još uvijek u redu F – K jer ti vidim krem pulover kroz police, jedva. Posegneš li mrvicu više, vidjet ću ti trbuh. Ali nećeš. Uzimaš knjigu i sjedaš među police, možda ostaneš cijelu noć. Možda bude kao u Portmaninu filmu Tamo gdje je srce, nevjernome književnom predlošku Billie Letts – iznadprosječnom za takve gluposti – pa te zateknem ovdje usred noći. Samo što nećeš biti trudna, a ja neću biti slabić kao u filmu.
Nagnut ću se i reći: “Oprostite, gospođice, ali zatvoreni smo”, a ti ćeš podići pogled i nasmiješiti se. “Pa, ja nisam zatvorena.” Udah. “Širom sam otvorena, kompa.”
“Hej”, zareži Salinger-Brown. Još nije otišao? Još nije otišao.
“Mogu li dobiti račun?”
“Ispričavam se.”
Otme mi ga iz ruke. Ne mrzi me. Mrzi samoga sebe. Kada bi se ljudi znali nositi sa samoprijezirom, uslužne bi djelatnosti bile mnogo ugodnije.
“Znaš što, mali? Trebaš se spustiti na zemlju. Radiš u knjižari, ne izrađuješ knjige. Ne pišeš ih, a da ti čitanje iole dobro ide, vjerojatno ne bi radio u knjižari. I zato me prestani potiho osuđivati i poželi mi ugodan dan.” Može mi reći što god poželi, ali svejedno je on taj koji posramljeno kupuje Dana Browna. Pojaviš se s prisnim Portmaninim osmijehom na licu, čula si govnara. Pogledam te. Ti pogledaš njega, a on još uvijek gleda mene i čeka.

“Ugodan dan, gospodine”, kažem, a on zna da to zapravo ne mislim i mrzi sebe jer žudi za ispraznim frazama iz usta neznanaca. Kada ode, doviknem mu samo zato što slušaš: “Uživaj u Danu Brownu, govnaru!”
Priđeš mi, nasmijana, i hvala Bogu što je jutro i nema žive duše, nitko nas neće ometati. Spustiš košaru s knjigama na blagajnu i drsko upitaš: “Hoćeš li i mene osuđivati?”
“Baš je šupak, zar ne?”
“Ah, vjerojatno je samo neraspoložen.”

Draga si. Vidiš ono najbolje u ljudima. Nadopunjavaš me.
“Pa”, kažem iako bih trebao držati jezik za zubima i želim držati jezik za zubima, ali tjeraš me da progovorim. “Tip je dokaz da Blockbuster2 nije trebao propasti.”
Promatraš me. Znatiželjna si i želim doznati sve o tebi, ali ne mogu te pitati, stoga nastavljam govoriti.
“Svi uvijek žele biti bolji, izgubiti deset kilograma, pročitati deset knjiga, posjetiti muzej, kupiti ploču klasične glazbe, poslušati je i ostati zadivljeni. A ustvari samo žele jesti krafne, čitati časopise i kupovati pop-albume. A knjige? Tko šljivi knjige.
Nabaviš Kindle. Znaš zašto je Kindle toliko popularan?”
Smiješ se, odmahuješ glavom i slušaš me premda bi većina ljudi već odlutala i zapiljila se u mobitel.

Lijepa si i pitaš:
“Zašto?”
“Reći ću ti zašto. Internet je uveo porniće u kuće…”
Upravo sam rekao porniće, baš sam budala, ali ti me i dalje slušaš, baš si zlatna.
“Ne moraš odlaziti po njih. Ne moraš u oči gledati prodavača koji sada zna da voliš gledati dok cure tuku po guzi. A gledanje u oči održava civiliziranost na životu.”
Tvoje su oči kao bademi i nastavljam govoriti. “Otvorenost.”
Ne nosiš vjenčani prsten pa nastavljam. “Ljudskost.”
Strpljiva si i moram začepiti, ali ne mogu. “A Kindle čitanje lišava integriteta, i upravo je to internet učinio pornićima. Nema više računa ni bankovnih izvješća. Možeš istodobno čitati Dana Browna u javnosti i privatno. To je krah civilizacije. Ali…”
“Uvijek to ali”, kažeš i kladim se da dolaziš iz brojne obitelji zdravih, srdačnih ljudi koji se često grle i pjevaju uz logorsku vatru.
“Ali kada nemaš gdje kupovati filmove ni albume, sve se Američki servis za iznajmljivanje filmova i videoigara, ukinut 2013. godine svodi na knjige. Nema više videoteka, pa nema ni štrebera koji
rade u videotekama, citiraju Tarantina, prepiru se oko filmova Darija Argenta i mrze ljude koji posuđuju filmove s Meg Ryan. Taj čin, interakcija prodavača i kupca, najvažnija je dvosmjerna
ulica koju imamo. A ne možeš tek tako izbrisati takve dvosmjerne ulice i ne očekivati posljedice, znaš?”
Ne znam znaš li, ali ne kažeš mi da prestanem govoriti kao što to ljudi katkada čine i kimaš glavom. “Hm.”
“Vidiš, diskografske kuće pružale su sjajnu ravnotežu. Davale su moć štreberima – Stvarno ćeš kupiti Taylor Swift? – iako su svi ti štreberi odlazili kući i drkali na Taylor Swift.”
Prestani govoriti Taylor Swift. Smiješ li se meni ili sa mnom?
“Uglavnom”, kažem i prestat ću ako mi kažeš da prestanem.
“Uglavnom”, kažeš i želiš da prestanem.
“Stvar je u tome, kupnja je jedina iskrena stvar koju činimo.
Onaj tip nije došao zbog Dana Browna ni zbog Salingera. Došao se ispovjediti.”
“Jesi li svećenik?”
“Ne. Ja sam crkva.”
“Amen.”

Pogledaš u svoju košaru, a ja zvučim kao poremećeni samotnjak i također pogledam u tvoju košaru. Tvoj mobitel. Ne vidiš ga, ali ja vidim. Napuknut je. U žutoj je masci. To znači da se brineš o sebi samo kada si više ne možeš pomoći. Kladim se da cink počinješ uzimati treći dan prehlade. Uzimam ti mobitel i pokušam se našaliti.

“Ukrala si ga onom tipu?”
Uzmeš svoj mobitel i porumeniš. “Ja i taj mobitel…”, kažeš.
“Zločesta sam mamica.”
Mamica. Perverzna si, jesi.
“Ma ne.”

Smiješiš se i sasvim sigurno ne nosiš grudnjak. Vadiš knjige iz košare, odlažeš je na pod i gledaš me kao da nema šanse da kritiziram išta što si ikada učinila. Bradavice ti iskoče. Ne pokriješ ih. Zamijetiš bombone u obliku štapića koje držim pokraj blagajne. Upreš prstom, gladno.

“Smijem li?”
“Da”, kažem i već te hranim. Uzmem tvoju prvu knjigu, Nemogući odmor Spaldinga Graya. “Zanimljivo”, kažem. “Većina kupuje njegove monologe. To je sjajna knjiga, ali ljudi je ne
kupuju, naročito mlade žene koje ne djeluju kao da razmišljaju o samoubojstvu, s obzirom na piščevu sudbinu.”
“Pa, katkada samo želiš na neko mračno mjesto, znaš?”
“Aha”, kažem. “Aha.”

Da smo tinejdžeri, mogao bih te poljubiti. Ali stojim na podiju iza blagajne s imenom na pločici i prestari smo da bismo bili mladi. Noćne fore ujutro ne djeluju i svjetlost ulazi kroz prozore. Zar knjižare ne bi trebale biti mračne?

Zapamti: reci g. Mooneyju da nabavi kapke. Zastore. Bilo što. Uzimam tvoju drugu knjigu, Očajne likove Paule Fox, jedne od mojih omiljenih spisateljica. Dobar znak, ali možda je kupuješ samo zato što si na nekom glupom blogu pročitala da je biološka baka Courtney Love. Ne mogu znati kupuješ li
Paulu Fox zato što si došla do nje na pravi način, čitajući esej Jonathana Franzena.
Posežeš u novčanik.

 “Zakon je, zar ne? Ubija me što nije poznata iako je Franzen hvali na sav glas, znaš?”
Hvala Bogu. Nasmiješim se.
“Zapadna obala.” Skreneš pogled. “Još nisam stigla do nje.” Pogledam te, a ti podigneš ruke kao da se predaješ. “Ne pucaj.” Zahihoćeš se, a ja poželim da su ti bradavice još ukrućene.

“Jednog ću dana pročitati Zapadnu obalu, a Očajne likove čitala sam milijardu puta. Kupujem ih za prijatelja.”
“Ahaaa”, kažem, a u glavi mi se upali crvena lampica. Za prijatelja.
“Vjerojatno gubim vrijeme, neće je pročitati. Ali Paula će barem prodati knjigu više, zar ne?”
“Istina.” Možda ti je brat, tata ili gej susjed, ali znam da je prijatelj, pa grubo udaram po kalkulatoru.

“Trideset jedan, pedeset jedan.”
“Jao meni. Vidiš, zato je Kindle zakon”, kažeš dok posežeš u ružičasti novčanik – torbicu Zuckerman i pružaš mi kreditnu karticu iako imaš dovoljno gotovine da platiš račun. Želiš da ti doznam ime i nisam kreten, provlačim tvoju karticu, a tišina između nas postaje glasnija. Zašto danas nisam pustio glazbu?

Ne mogu smisliti ništa što bih rekao.
“Izvoli.” Pružam ti račun.
“Hvala”, mrmljaš. “Ovo je sjajna knjižara.”
Potpisuješ i vidim da se zoveš Guinevere Beck. Ime ti je pjesma, a roditelji su ti seronje, vjerojatno, kao većina roditelja.
Guinevere. Ma daj.

“Hvala, Guinevere.”
“Zapravo me svi zovu Beck. Guinevere je nekako dugo i smiješno, znaš?”
“Pa, Beck, uživo izgledaš drukčije. Usput, Midnite Vultures ti je zakon.”
Uzimaš vrećicu s knjigama i ne prestaješ me gledati jer želiš da primijetim kako me gledaš. “Bravo, Goldberg.”
“Ma ne, svi me zovu Joe. Goldberg je nekako dugo i smiješno, znaš?”

Smijemo se i htjela si doznati moje ime jednako kao što  sam ja htio doznati tvoje, inače ne bi pročitala što mi piše na pločici.
“Sigurno ne želiš uzeti Zapadnu obalu kad si već ovdje?” “Zvučat će ludo, ali čuvam je. Za popis za starački dom.”
“Misliš, popis stvari koje moraš učiniti prije smrti.”
“Ah, ne, to je sasvim drukčije. Popis za starački dom stvari su koje namjeravaš pročitati i pogledati u staračkom domu.
Na popisu stvari koje trebaš učiniti prije smrti prije jest… posjet Nigeriji, skok iz aviona. Popis za starački dom je, ono, pročitati Zapadnu obalu, pogledati Pakleni šund i poslušati najnoviji album Daft Punka.”
“Ne mogu te zamisliti u staračkom domu.”
Rumeniš se. Ti si Charlotteina mreža i mogao bih te voljeti.
“Nećeš mi poželjeti ugodan dan?”
“Ugodan dan, Beck.”
Nasmiješiš se. “Hvala, Joe.”

Nisi došla zbog knjiga, Beck. Nisi morala izgovoriti moje ime. Nisi se morala nasmiješiti, slušati me ni shvatiti. Ali jesi.
Na računu je tvoj potpis. To nije bio novčani prijenos ni plaćanje karticom. To je bila prava stvar. Pritisnem palac o vlažnu
tintu na tvojem računu, a tinta imena Guinevere Beck ostane na mojoj koži.