Aimee Molloy SAVRŠENA MAJKA

Aimee Molloy SAVRŠENA MAJKA

S engleskoga prevela:
Andrea Marić

Prolog

Majčin dan
14. svibnja
Joshua.

Budim se, u groznici. Nebo iznad mene pulsira kišom i moji prsti poput paukovih nožica gmižu preko plahti, podsjećajući me da sam sama. Sklapam oči i ponovno uspijevam zaspati, a onda me opet probudi duboka, nagla bol. Budim se s mučninom svakoga jutra otkako ga nema, ali ovaj put odmah znam da je posrijedi nešto drugačije.

Nešto nije u redu. Boli me hodati, i zato ispužem iz kreveta i preko poda, hrapavog od pijeska i prašine. Pronađem mobitel u dnevnom boravku, ali ne znam koga bih zvala. Jedino s njim želim razgovarati. Moram mu reći što se događa i čuti ga kako kaže da će sve biti u redu. Moram ga podsjetiti, još samo jedanput, koliko ga volim. Ali on neće odgovoriti. Ili, još gore, hoće, i protisnut će gnjevno u slušalicu kako ne želi više trpjeti ovo, prijeteći da će mi, ako ga još samo jednom nazovem…

Bol mi propara leđa tako jako da ne mogu do zraka. Čekam da nalet prođe, da nastupi trenutak olakšanja koji mi je obećan, ali ne dolazi. Ovo nije nalik na ono što su najavili u knjigama, ništa slično onome što mi je liječnik rekao da mogu očekivati. Rekli su da će biti postupno. Da ću znati što trebam učiniti. Da ću ja odrediti vrijeme. Namjeravala sam sjediti na lopti za pilates koju sam kupila na garažnoj rasprodaji. Biti kod kuće do zadnjeg trenutka, kako bih izbjegla aparate, lijekove, sve one stvari koje ti rade u bolnici kako bi beba stigla prije nego što ti je tijelo spremno.

Nisam spremna. Dva tjedna do termina, a ja još nisam spremna. Usredotočujem se na mobitel. Nije njegov broj taj koji nazivam, nego njezin, moje doule – ispirsane žene imena Albany koju sam vidjela samo dvaput. Otišla sam na porod i ne mogu se javiti na ovaj poziv. Ako si u…

Otpužem s laptopom u kupaonicu i sjednem na hladne pločice, s mokrom krpicom preko vrata i tankim laptopom naslonjenim na ispupčeni trbuh s mojim sinom. Otvorim e-poštu i započnem novu poruku za njih, Svibanjske majke. Pitam se je li ovo normalno. Ruke mi dršću dok tipkam. Povraća

mi se. Bol je intenzivna. Sve ovo ide prebrzo. Neće odgovoriti. Izišle su nekamo na večeru, jedu nešto začinjeno da ubrzaju vlastite trudove, kradu gutljaje piva iz krigli svojih muževa, uživaju u zajedničkoj mirnoj večeri, jer to je nešto čemu se, kako nam govore iskusne majke, više ne trebamo

nadati. Neće vidjeti moju poruku do jutra. Zvonce pristigle pošte zazvoni gotovo odmah. Slatka Francie. Počinje! piše ona. Mjeri vrijeme između kontrakcija i neka ti suprug stalno blago pritišće donji dio leđa. Kako ide? piše Nell. Prošlo je dvadeset minuta. I dalje osjećaš isto?

Ležim na boku. Teško mi je pisati. Da. Soba se naglo zamrači, a kad se svjetlo vrati – deset minuta

poslije, sat poslije, ne znam – osjećam kako se tup bol širi iz kvrge na mom čelu. Otpužem natrag u dnevni boravak, stalno čujem taj zvuk, neki jauk nalik na životinjski, a onda shvatim da dolazi od mene. Joshua.

Dovučem se do kauča i naslonim leđa na jastuke. Opipam između nogu. Krv.

Navučem tanku kabanicu preko spavaćice. Silnom mukom, uspijem se spustiti stubama.

Zašto nisam spakirala torbu? Svibanjske majke napisale su do u detalj što sve treba staviti u torbu, a moja je ipak prazna, na dnu ormara u sobi. Bez iPoda s opuštajućom glazbom, bez kokosove vodice, bez paste od mentola protiv mučnine. Bez ijedne isprintane kopije mojega plana poroda. Držim se za trbuh pod mutnim svjetlom ulične svjetiljke dok ne dođu pozvana kola i onda se uvučem na ljepljivo stražnje sjedalo nastojeći ignorirati zabrinut izraz na vozačevu licu.

Zaboravila sam i odjeću u kojoj će beba kući. U bolnici, netko me uputi na šesti kat, gdje mi je rečeno da čekam u sobi za trijažu. “Molim vas”, konačno kažem ženi s druge strane pulta. “Jako mi je hladno i vrti mi se. Možete li pozvati moju doktoricu?”

Noćas moja doktorica nije dežurna, nego druga iz iste ambulante, koju nikad nisam vidjela. Premirem od straha dok opet sjedam na zelenu plastičnu stolicu i iz mene počinje istjecati tekućina zemljanog mirisa, podsjeća na miris blata koje smo majka i ja znale prečešljavati u stražnjem dvorištu tražeći crve, kad mi je bilo šest godina.

Odem u hodnik, odlučna nastaviti kretati se, ostati uspravna, zamišljajući njegovo lice kad sam mu rekla. Bio je ljutit, tvrdio je da sam ga nasamarila. Zahtijevao je da se riješim bebe. Ovo će sve

uništiti, rekao je. Moj brak. Moj ugled. Ne možeš mi to učiniti. Neću ti dopustiti. Nisam mu rekla kako sam već vidjela treptavo zeleno svjetlo srčanih otkucaja, da sam čula ritam iz zvučnika na stropu, poput užeta za preskakanje koje se brzo vrti. Prešutjela sam mu da u životu nisam ništa željela tako kao ovu bebu. Snažne ruke dižu me s poda. Grace. To piše na njezinoj pločici s imenom. Grace me vodi u sobu, pridržava oko struka, govori mi da legnem na krevet. Opirem se. Ne želim leći na krevet. Želim znati je li beba dobro. Želim da ovaj bol popusti.

“Dajte mi epiduralnu”, kažem.

“Žao mi je”, reče Grace. “Prekasno je.”

Zgrabim je za šake, ogrubjele od previše sapuna i bolničke vode. “Ne, molim vas. Prekasno?”

“Za epiduralnu.” Mislim da čujem korake u hodniku, kako žure prema mojoj sobi. Mislim da čujem njega kako me doziva. Popustim i legnem. To je on. To je Joshua, doziva me kroz tamu. Doktorica je ovdje. Govori mi, i omataju mi nešto oko nadlaktice, uvlače mi iglu pod kožu, lako, na pregibu lakta, i čujem zvuk kao da klizaljke stružu po ledu. Pitaju tko je došao sa mnom, gdje mi je suprug. Soba se vrti oko mene, i opet taj miris. Voda curi iz mene. Kao zemlja i blato. Kosti mi se cijepaju. Gorim.

Ovo ne može biti dobro.

Osjećam pritisak. Osjećam vatru. Osjećam svoje tijelo, svoju bebu, kako se lome nadvoje.

Zatvaram oči.

Tiskam.

Četrnaest mjesec i poslije

Primatelj: Svibanjske majke

Pošiljatelj: Tvoje prijateljice iz Villagea

Datum: 4. srpnja

Naslov: Današnji savjet

TVOJE MALENO: ČETRNAEST MJESECI

U čast blagdanu, današnji savjet posvećen je neovisnosti. Jesi li primijetila kako se tvoj do maloprije neustrašiv mališan odjednom boji svega, čim mu nisi na vidiku? Susjedov neodoljivi pas sada je strašni grabežljivac. Sjena na stropu postala je bezruki duh. Normalno je da tvoj maleni počinje osjećati opasnost u svome svijetu i sad je na tebi da mu pomogneš broditi kroz te strahove, dajući mu na znanje kako je na sigurnom, i kako je Mamica uvijek tu da ga čuva, čak i kad mu nisi pred očima.

Kako vrijeme leti.

Bar su nam to stalno govorili, ako ništa drugo; ruke neznanki na našim trbusima, njihovi glasovi koji opominju neka uživamo dok traje. Kako će sve proći dok okom trepneš. Kako će, dok se okreneš, oni već hodati, govoriti, napustiti nas. Prošlo je četiristo jedanaest dana i vrijeme uopće nije brzo

prošlo. Pokušavam zamisliti što bi rekao Doktor H. Ponekad zažmirim i pokušam se zamisliti u njegovoj ordinaciji, vrijeme mi je još malo pa isteklo, sljedeći pacijent nestrpljivo lupka nogom

u čekaonici. Sklona si duboko promišljati o svemu, rekao bi. Ali, zanimljivo, nikad o pozitivnim stranama svog života. Razmislimo malo o tim stvarima. Pozitivne stvari. Lice moje majke, kako je ponekad smireno izgledala, kad smo bile samo nas dvije, u autu, obavljajući kojekakve sitnice, na putu prema jezeru.

Svjetlost u rana jutra. Osjećaj kiše. Ona lijena proljetna popodneva, dok bih sjedila u parku, a

beba u meni radila kolut naprijed, moja natečena stopala što kipe iz sandala poput prezrelih breskvi. U vrijeme prije nego što su počele sve nevolje, kad Mida još nije postao Beba Mida, svačija glavna briga, dok je bio samo još jedno muško novorođenče u Brooklynu, jedno od mnogih, ni po čemu drugačije od tolikih drugih beba svijetle budućnosti i neobična imena, usnulih u unutarnjem krugu na sastancima Svibanjskih majki.

Svibanjske majke. Moja grupa mamica. Nikada nisam voljela taj izraz. Mamica. Toliko opterećen, tako politikantski. Nismo mi bile mamice. Mi smo bile majke. Ljudi. Žene koje su, eto, slučajno

imale ovulaciju u slično vrijeme i potom rodile u istom mjesecu. Neznanke koje su odlučile – za dobro svojih beba i spas vlastitog mentalnog zdravlja – postati prijateljicama.

Našle smo se preko internetske stranice Villagea – “Najvažnije informacije za roditelje na Brooklynu™” – upoznajući se putem e-poruka mjesecima prije nego što smo se susrele, znatno prije nego što smo rodile, secirajući novu fazu u svom životu u takve detalje kako to naši stvarni prijatelji ne bi nikad tolerirali. Pričale jedna drugoj kako smo doznale da smo trudne. Na kakve smo lukave načine to priopćile svojim majkama. Razmjenjivale ideje o imenima za bebe i zabrinutost za čvrstoću donjeg zida svoje zdjelice. Francie je bila ta koja je predložila da se nađemo uživo, na prvi dan proljeća, i tako smo se sve uprtile do parka tog jutra u ožujku, svaka pod teretom vlastitog trbuha u trećem tromjesečju. Sjedeći u sjeni, s mirisom tek probuđene trave u zraku, bile smo sretne što smo zajedno, što konačno možemo imenima pridružiti lica. Nastavile smo se nalaziti, upisivale se na iste tečajeve rađanja, na iste satove prve pomoći za bebe, rastezale se jedna do druge u istom studiju za jogu. I onda u svibnju, počele su stizati bebe, kako se i očekivalo, upravo na vrijeme za najvruće ljeto u Brooklynu zabilježeno u povijesti.

Uspjela si! pisale smo odgovarajući na najnovije vijesti o rođenju, gugućući poput presretnih baka nad priloženom fotografijom sićušne bebe umotane u plavo-ružičastu bolničku deku.

Ma vidi te obraščiće!

Dobro došao na svijet, maleni!

Neke od nas iz grupe nisu se tjednima usuđivale izaći iz kuće, dok su druge jedva čekale da se okupimo, da pokažu bebu. (A sve su nam bile toliko nove da ih još nismo oslovljavale imenima

– ne Mida, Will, Poppy, nego uvijek samo “beba”.) Nekoliko mjeseci slobodne od poslovnih obveza, ako već ne i od vlastitih briga za svoje karijere, nalazile smo se dvaput tjedno, uvijek u parku, najčešće ispod tužne vrbe kod igrališta za bejzbol, ako smo imale sreću da neka od nas stigne prva i prisvoji to uvijek traženo mjesto. Grupa se u početku dosta mijenjala. Nove žene su dolazile, dok su druge, na koje sam već bila navikla, odlazile – neke sumnjičave u pogledu smisla takva druženja, neke jer kao iskusne majke nisu imale živaca za kolektivnu anksioznost, a neke su jednostavno

odselile u skupa predgrađa Maplewooda i Westchestera. Ali uvijek sam mogla računati s tim da će tri redovite biti ondje. Prvo, to je bila Francie. Ako je naša grupa imala maskotu, nekoga da se nakiti perjem i povede naš tim s triput hura za majčinstvo, to je bila ona. Mala štreberica kojoj je jako stalo da je vole, da nikad ništa ne zezne, koja sva kipi od optimizma i ugljikohidratima bogate južnjačke kuhinje. Onda Colette, u koju je svaka od nas cura bila platonski zaljubljena, koja je svakoj od nas bila osoba od povjerenja. Ljepotica kestenjaste kose kao iz reklama za šampone, s nepatvorenom

ležernošću cure iz Colorada i ozbiljnom namjerom da rodi bez liječnika, kod kuće – savršeno žensko, po vrhu posuto šećerom u prahu.

I konačno Nell: Britanka, kul ženska koja ne mari za knjige i savjete stručnjaka. Koja uvijek ponavlja da moraš vjerovati vlastitom instinktu. I da neke stvari nije trebala. (Stvarno nisam trebala pojesti onaj čokoladni mafin. Onaj čips. Onaj treći džin s tonikom.) Ali bilo je još nešto u vezi s Nell, nešto što sam ispod njezina opora držanja primijetila već prvoga dana: ona je, kao i ja, bila žena s tajnom.

Nisam nikad imala namjeru postati redovita, ali odlazila sam toliko često koliko sam mogla podnijeti, gurajući najprije svoje trudno tijelo, a potom dječja kolica niz brežuljak do parka. Sjela bih na svoju deku, kolica bi stajala pokraj drugih u trokutastim kriškama sjena ispod vrbe, a ja bih osjećala kako trnem dok slušam njihove ideje o roditeljstvu, o točno određenim načinima na koje se stvari moraju raditi. Isključivo dojenje. Pomno praćenje znakova koji ukazuju na pospanost. Nositi bebu u svakoj mogućoj prilici, kao da je to prestižni modni dodatak kupljen za skupe pare u Bloomingadale'su.

Nije ni čudo što sam ih na kraju počela prezirati. Zaista, tko podnosi ljude koji misle da sve znaju? I o svemu imaju svoj sud? A što ako jednostavno niste u stanju sve to napraviti? Što ako uopće ne dojite? Što ako je, na primjer, vaše mlijeko praktički presušilo, bez obzira na to koliko kineskih trava progutali i koliko sati proveli spojeni na pumpicu usred noći? Što ako ste potpuno premoreni, uza sve vrijeme i novac utrošen na učenje prepoznavanja znakova sna? Što ako jednostavno nemate energije donijeti nešto za prigristi?

Colette je donosila mafine. Svaki, baš svaki put – dvadeset četiri minijaturna mafina iz skupe pekarnice nedavno otvorene na mjestu bivšeg tapas-bara. Otvorila bi papirnatu vrećicu i poslala

je u krug, preko polegnutih tijela beba. “Winnie, Nell, Scarlett, probajte”, rekla bi. “Nisu s ovoga svijeta.” Većina u krugu bi svaki put pristojno odbila, navodeći koliko još moraju izgubiti na težini, vadeći svoje štapiće od mrkve i kriške jabuke, ali ne ja. Moj je trbuh već bio ravan i zategnut

kao prije trudnoće. Na tome mogu zahvaliti svojoj majci. Dobri geni – to su ljudi uvijek govorili o meni. Govorili su o činjenici da sam visoka i mršava, da imam gotovo simetrično lice. Ono o čemu nisu govorili jesu drugi geni koje sam naslijedila. Oni koji su mi došli kao uzdarje ne od moje jednako simetrične majke, nego od moga izrazito bipolarnog oca.

Joshuini geni nisu ništa bolji. Jednom ću o tome porazgovarati s njim, pitat ću ga brine li ga to, taj DNK s kojim će se morati pomučiti ako ga želi nadigrati. Njegov ludi otac: briljantan liječnik, tako topao i šarmantan s pacijentima. Iza zatvorenih vrata, nasilni alkoholičar. Joshui se nije svidjelo kad sam mu pričala o njegovom tati, doduše, pa sam naučila šutjeti o tome. Naravno da ništa od ovoga

nisam spomenula – svoje gene, Joshuu, njegova oca – pred Svibanjskim majkama. Nisam im rekla koliko je sve bilo teško bez Joshue. Koliko sam ga voljela. Kako bih se odrekla svega – ali svega – da ponovno budem sa njim. Pa čak i samo jednu noć. Nisam im to mogla reći. Nikome nisam mogla reći. Pa čak ni Doktoru H-u, tom izvanrednom psihijatru, koji je zatvorio ordinaciju kad sam ga najviše trebala i otišao sa ženom i troje djece na Zapadnu obalu. Nikoga drugog nisam imala, i da, tako sam u početku dolazila na njihove sastanke, u nadi da ću pronaći nešto zajedničko s njima; nešto u iskustvu majčinstva koje dijelimo, što će možda pomoći dignuti tamu s tih prvih nekoliko mjeseci,

za koje svi uvijek kažu da su najteži. Bit će lakše s vremenom, pišu zdravstveni stručnjaci. Strpite se. Pa, stvari nisu postale lakše. 

Mene krive za ono što se dogodilo u noći tog 4. srpnja. Ali ne prođe ni dan da samu sebe ne podsjetim što je prava istina. Nisam ja kriva. One su. Zbog njih je Mida nestao i zbog njih sam opet izgubila sve. Čak i sad, godinu poslije, sjedim sama u ovoj zatvorskoj ćeliji, pipajući prstima tvrdi, nazubljeni ožiljak na trbuhu, misleći o tome kako je sve moglo ispasti drukčije da nije bilo njih. Da se nisam prijavila u njihovu grupu. Da su izabrale drugi datum, ili drugi bar, ili nekoga drugog, a ne Almu, da čuva dijete te noći. Da nije bilo onog s mobitelom. Da riječi koje je Nell izgovorila taj dan – glave podignute nebu, sa siluetom koju nagriza sunce – da bar te riječi nisu bile tako proročanske: Loše se stvari događaju kad je ovako vruće.