TM Logan 29 SEKUNDI

TM Logan: 29 SEKUNDI

S engleskoga prevela Ira Martinović

Ako kažemo da smo bez grijeha, lažemo sami sebi…

Christopher Marlowe, Dr Faustus

Dobila je tri uvjeta.

Morala je odgovoriti u roku od 72 sata.

Ako odbije, neće dobiti novu priliku. Nikad.

Ako pristane, ne smije se predomisliti. 

Ne smije ustuknuti.

Promatrala je neznanca pred sobom, čovjeka kojeg je tek

bila upoznala i kojeg nakon ove večeri više nikad neće susresti.

Moćnog, opasnog čovjeka koji se smatrao njezinim

dužnikom.

Ponuda je bila jedinstvena i jednokratna.

Mogla bi joj promijeniti život. Sasvim sigurno će promijeniti barem još jedan život.

Sarah je bila na korak od dogovora s vragom.

PRVI DIO

DVA TJEDNA RANIJE

Pravila su bila jednostavna. Ne ostaj nasamo s njim ako to ikako možeš izbjeći. Ne daj mu nikakva povoda da pomisli kako odobravaš ono što radi. Ne ulazi s njim u dizala ili u taksije. Budi na oprezu kad se nađete zajedno daleko od ureda, pogotovo na konferencijama ili u hotelima. I ponajprije – a to je pravilo bilo najvažnije i morala ga je imati na umu bez prestanka – pogotovo se drži pravila ako je nešto popio. 

Trijezan je bio gad, ali pijan je bio mnogo, mnogo gori.

Večeras je bio pijan.

Sarah je prekasno shvatila da je prekršila sva pravila u jednoj večeri.

Jednog su trenutka stajali na pločniku ispred restorana – njih šestero, stisnuti i s rukama u džepovima, okruženi oblačićima pare vlastitog daha na hladnom zraku studenoga, dogovarajući se kako da se vrate u hotel nakon dobre večere i ugodnog druženja. Grupica kolega koja je izišla opustiti se nakon dugog radnog dana daleko od doma. Idućeg trenutka iskoračio je na cestu da zaustavi taksi, čvrsto je primio za nadlakticu i ugurao na stražnje sjedalo pa i sam sjeo toliko blizu da je osjetila miris crnog vina, brendija i odreska s umakom od papra u njegovu dahu.

To se dogodilo toliko brzo da Sarah nije stigla reagirati – jednostavno je pretpostavila da će i drugi odmah krenuti za njima. Tek kad su se vrata taksija zatvorila s treskom, shvatila je da ju je efikasnošću i spretnošću šumskog grabežljivca odvojio od ostalih.

– Hotel Regal, molim – obratio se taksistu svojim dubokim baritonom. Taksi je krenuo i na trenutak Sarah je sjedila nepomično, još uvijek u šoku od razvoja događaja. Zatim se okrenula i kroza stražnje staklo pogledala kolege koji su ostali iza njih, stisnuti poput grupice brodolomaca, gledajući za taksijem koji se udaljavao. Njezina kolegica i prijateljica Marie pomalo je začuđeno otvorila usta kao da je upravo nešto rekla. Drži se grupe. I to je bilo jedno od pravila. A sad je ostala nasamo s njim.

Unutrašnjost taksija bila je mračna i vonjala na staru kožu i cigarete. Sarah se okrenula naprijed i privezala sigurnosni pojas, odmičući se što je više mogla prema desnom prozoru. Ugodna toplina i omamljenost od nekoliko čaša vina naglo je nestala i Sarah se otrijeznila u trenu.

Ako dobro odigram, bit će sve O. K. Bit će dobro. Samo ga ne gledaj u oči. Ne smiješi se. Ne ohrabruj ga. On se nije svezao, nego se zavalio u sjedalu i raširio noge, napola okrenut prema njoj. Desnu je ruku pružio preko naslona stražnjeg sjedala, a dlan ležerno prislonio uz njezin zatiljak. Lijeva mu je ruka mirno ležala na krilu, tik do prepona.

– Sarah, Sarah – rekao je polako, otežući zbog alkohola.

– Pametna moja mala Sarah. Prezentacija popodne bila ti je sjajna. Trebala bi biti jako zadovoljna. Jesi li zadovoljna?

– Da – stiskala je torbicu na krilu, gledajući ravno pred sebe.

– Hvala.

– Jako si nadarena. Ja sam to uvijek znao, odmah mi je bilo jasno da imaš potencijala.

Taksi je naglo skrenuo ulijevo i još se malo približio na sjedalu. Njegovo koljeno dodirnulo je njezino. Sarah se morala svjesno natjerati da se ne lecne. Nije odmaknuo koljeno,

pustio ga je da dodiruje njezino.

– Hvala – ponovila je, misleći u tom trenutku još samo nekoliko minuta, još samo malo prije nego što će se naći na sigurnom, iza zaključanih vrata.

– Ne znam jesam li ti spomenuo; BBC2 naručio je još jednu sezonu Neotkrivene povijesti. Produkcijska kuća razmišlja o tome da mi se ove godine pridruži još jedan voditelj.

– Dobra zamisao.

– Ili točnije, voditeljica – naglasio je.

– A danas dok sam gledao tvoju prezentaciju, moram reći da sam pomislio kako imaš potencijala za televiziju. Što kažeš?

– Ja? Ne bih. Nisam luda za kamerama, da budem iskrena.

– Meni se čini da si nadarena – pomaknuo je desnu ruku još bliže njezinu zatiljku. Učinilo joj se da joj sad već dodiruje kosu. 

– I dovoljno zgodna.

I on je vjerojatno nekoć bio zgodan, pomislila je. Možda čak i prilično zgodan, kao mladić. Ali četrdeset godina alkohola, fine hrane i razvrata ostavilo je traga i sad je izgledao kao i svaki drugi ostarjeli raskalašeni zavodnik. Bio je predebeo bez obzira na to što je prilično visok, preko traperica

mu se prelijevao trbuh, mesnato lice mu je visjelo, a nos i obrazi bili su osuti crvenim mrljama tipičnim za alkoholičare. Tanku prosijedu kosu nosio je svezanu u konjski rep, a tanke pramenove prebacio je preko ćelavih dijelova iznad čela. Podočnjaci su mu bili debeli i tamni. A ipak hoda okolo kao da je George Clooney, pomislila je Sarah pomalo zapanjeno.

Pokušala se odmaknuti, ali već je ionako bila došla do vrata i sad joj se kvaka zabila u bedro. Unutrašnjost taksija bila je zastrašujuća, osjećala je klaustrofobiju zbog privremenog zatvora iz kojeg nije bilo bijega. Kad joj je u torbici zazvonio mobitel, osjetila je olakšanje.

– Sarah? Jesi li O.K.? – zvala ju je Marie, najbolja prijateljica s posla – i još jedna žena koja je znala kako se Lovelock ponaša. Baš je Marie bila ta koja je prošle godine napisala Pravila za ponašanje u njegovoj blizini.

– Aha – tiho je odgovorila Sarah, okrećući se prema prozoru.

– Oprosti – rekla je Marie. – Nisam ni vidjela kad je dozvao taksi. Samo sam se okrenula prema Helen pripaliti cigaretu i kad sam te ponovno pogledala, gurao te na stražnje sjedalo taksija.

– Dobro je, ozbiljno – u odrazu na tamnom prozoru taksija vidjela je da bulji u nju. 

– Jeste li vi uhvatili taksi?

– Ne, još ga čekamo.

Još uvijek, pomislila je. Stvarno sam sama.

– O. K., nema problema.

– Pošalji mi poruku kad se vratiš u sobu, može?

– Može. Marie je završila vrlo tiho. 

– I ne daj mu da izvodi svoja sranja.

– Aha. Vidimo se brzo! – Sarah je prekinula i vratila mobitel u torbicu.

A on se primaknuo još malo bliže.

– Provjerava kako si? – rekao je. 

– Ti i mala Marie baš ste si super frendice, ha?

– Idu prema hotelu. U taksiju su iza nas.

– Ali mi ćemo stići prvi. Samo nas dvoje. A ja imam iznenađenje za tebe – kucnuo ju je po nozi tik iznad koljena i ostavio ruku ondje. Imala je osjećaj da su mu prsti teški. 

– Kakve krasne čarape. Trebala bi češće nositi suknje. Imaš fantastične noge.

– Nemojte, molim vas – rekla je tiho, vrteći vjenčani prsten.

– Što to?

– Ne dirajte mi noge.

– O? Mislio sam da ti se to sviđa.

– Ne. Molim vas da maknete ruku.

– Volim kad se praviš da nisi zainteresirana, Sarah. Ti si prava mala namiguša.

Primaknuo se još bliže. Sad je već osjećala vonj njegova znoja, kiseo i rezak; vonj brendija koji je popio nakon deserta, bućkajući ga u čaši pogleda netremice uperenog u nju preko dvorane.

Polako i odrješito podignula je njegovu ruku s koljena i odmaknula je, osjećajući kako joj srce bolno tutnji u grudima. A kad ju je pomilovao po zatiljku, po njezinoj dugačkoj tamnoj kosi, trznula se i odmaknula, uspravljajući se u sjedalu. Ošinula ga je pogledom. Nije se obazreo na to: preselio je

dlan na nos i udahnuo, a vjeđe su mu zatreperile.

– Obožavam tvoj miris, Sarah. Opojan je. Nosiš li taj parfem samo za mene?

Sarah se naježila od gađenja panično pokušavajući smisliti kako da ga zaustavi.

Prva mogućnost: mogla bi ovog trenutka izići iz taksija. Kucnuti na staklenu pregradu i reći taksistu da stane pa pronaći drugi taksi i tako se vratiti u hotel. Doduše, možda ne bi trebala lutati sama po gradu koji ne poznaje, a vjerojatno bi je i on slijedio. Druga mogućnost: mogla bi ga pristojno

zamoliti – opet – da poštuje njezin privatni prostor i da je poštuje kao kolegicu. To bi imalo utjecaja koliko i molbe svih drugih žena, znala je. Treća mogućnost: ne poduzeti ništa, šutjeti, zapamtiti sve što je rekao i prijaviti ga ljudskim resursima čim u ponedjeljak dođe u ured. To bi imalo utjecaja...

koliko i druga mogućnost.

Imala je i četvrtu mogućnost. Za nju bi se odlučila sedamnaestogodišnja Sarah: mogla bi mu reći da nosi svoje jebene ručetine s nje i odjebe, a onda nastavi odjebavati dok ne bude jebeno najdalje što može od nje. Već je osjećala te riječi na jeziku, već je vidjela izraz njegova lica. Ali naravno da nije smjela sve upropastiti. Više joj nije bilo sedamnaest i morala je paziti da ne izgubi mnogo toga. Mnogo je ljudi ovisilo o njoj. Od sedamnaeste je prošlo petnaest godina, a Sarah je naučila kad i što smije reći. I sad je znala da mora šutjeti ako želi napredovati u životu.

Najgore je bilo što je to znao i on.

Sarah je duboko udahnula. Mora se pribrati. Mora se malo smiriti, zadržati hladnokrvnost, ostati na granici između ljutnje i pomirenosti sa sudbinom.

A to je značilo da ima i petu mogućnost: odvući mu pozornost.

– Znaš, Alane, malo sam se pozabavila onom stipendijom koju nam je nedavno dodijelila zaklada Bennett – počela je vrlo smireno iako se tako uopće nije osjećala. 

– Malo sam istražila druge izvore financiranja i mislim da mi se posrećilo – zaklada po imenu Atholl Sanders u proteklih nekoliko godina dala je sredstva istim dobitnicima kao zaklada Bennett

i mislim da bi mogli i nama dati isto toliko.

– Koja zaklada? Nikad čuo.

– Atholl Sanders. Sjedište im je u Bostonu, u Sjedinjenim Državama. Prilično su tajanstveni, zarađuju na nekretninama, farmaciji, tako to. Inače se bave samo vlastitim poslovima, ali mislim da bi mogli biti zainteresirani za nas. Predsjednik uprave obožava Marlowea.

Sklopio je ruke na vlastitom krilu.

– Dobro si se sjetila – nasmiješio se. 

– Da čujem dalje. Nasmiješila se i Sarah, koliko god to nije željela. On se osvrnuo preko ramena i ogledao se uokolo. U blizini je bio željeznički kolodvor, most i zgrada suda koju je Sarah prepoznala

– shvatila je da se nalaze u blizini hotela. Samo ga je još malo morala zabaviti pričom.

– Uspostavila sam kontakt s predsjednikom zaklade – rekla je – i zainteresirani su za naš rad.

– Zato si ti nada našeg odsjeka, Sarah. Mislim da bi trebala predstaviti svoju ideju na sastanku u utorak. I dekan će biti prisutan – mogla bi zaraditi mnogo bodova.

– Naravno. Dobro zvuči.

– Nisam li dobar prema tebi?

Nije odgovorila.

– Sad sam se sjetio – nastavio je, vadeći omotnicu iz džepa sakoa. – Namjeravao sam ti ovo dati. Nadam se da ćeš imati vremena.

Pružio joj je omotnicu, a njegova ruka opet je dodirnula njezinu nogu. Omotnica je bila teška, izrađena od skupog kvalitetnog papira boje vrhnja, a na njoj je urednim kićenim rukopisom bilo ispisano njezino ime.

– Hvala – rekla je, gurajući omotnicu u torbicu.

– Nećeš je otvoriti?

– Hoću. Kad se vratim u hotel.

– Nisam li dobar prema tebi? – ponovio je. – Možeš i ti biti dobra prema meni, znaš. Barem povremeno. Zašto ne probaš?

– Samo se želim baviti svojim poslom, Alane.

Taksi je konačno stao, uza škripanje kočnica, pred kamenim bijelim pročeljem hotela Regal.

– Eto nas. Počastit ću te finim pićem za laku noć. Da mi nisi zbrisala.

Nagnuo se prema vozaču s novčanicom od dvadeset funta u ruci baš kad je taksist upalio svjetla u kabini.

– Oprosti, premorena sam – rekla je Sarah brzo.

– Za danas sam gotova sa svime.

Raskopčala je sigurnosni pojas što je brže mogla, povukla kvaku i izašla, brzo zaobišla taksi s prednje strane i utrčala u rotirajuća vrata hotela. Brže, brže, molim te! Pritrčala je recepciji praćena kuckanjem potpetica na kamenom podu. Dizalo, brzo dizalo. Molim te! Samo da stignem do sobe,

samo da se nađem iza zaključanih vrata. Hotel je imao četiri dizala. Sarah je gotovo protrčala pokraj

recepcionara i vidjela da se vrata dizala sasvim desno otvaraju. U dizalo je ušla tek jedna žena i vrata su se počela zatvarati.

– Čekajte! – doviknula je Sarah i potrčala. Žena ju je čula i pritisnula tipku. Vrata dizala opet su se

otvorila.

– Hvala vam – rekla je Sarah, ušla u dizalo i naslonila se leđima na zid.

Žena je bila Amerikanka koju je Sarah prepoznala s jednog od seminara održanih toga dana. Na pločici s imenom pisalo je Dr. Christine Chen, Sveučilište Princeton. Imala je ravnu tamnu kosu i ljubazne oči.

– Koji kat? – upitala je Saru.

– Peti, molim.

Dr. Chen pritisnula je tipku za zatvaranje baš kad je Lovelock prošao rotirajućim vratima u dnu predvorja.

– Eto te! – srdačno se proderao i dugačkim koracima krenuo prema dizalu.

Sarah se pravila da ga ne čuje i još je jednom pritisnula tipku za zatvaranje vrata. Vrata nisu reagirala.

– Sarah! – povikao je opet. – Čekaj!

Apsurdno sporo vrata su se počela zatvarati.

– Sarah! Pridrži mi…

Ostatak ljutite naredbe zadržala su konačno zatvorena vrata.