Karen Marie Moning POVRATAK DIVLJEG RATNIKA

Keltska legenda

Legenda kaže da se moć berserkera — nadnaravna snaga, srčanost, muževnost i prepredenost — može kupiti po cijenu ljudske duše.

Na vrištinama Škotskoga visočja vikinški bog Odin vreba iz sjena i sluša kad će gorki jauk čovjeka u agoniji, neizdržljivoj za svakoga smrtnika, zazvati njegovu pomoć.

Ako je smrtnik čestit, legenda kaže da će iskonski dah bogova ispuniti njegovo srce i učiniti ga nepobjedivim ratnikom.

Žene šapuću da je berserker nenadmašan ljubavnik; legenda kaže da za njega postoji samo jedna prava družica. Poput vuka, voli samo jednom i to zauvijek.

Visoko u škotskome gorju, Krug starješina kaže da se pozvani berserker nikad ne može opozvati — a ako čovjek ne nauči prihvatiti primitivne zvjerske nagone u sebi, umrijet će.

Legenda priča o takvu čovjeku…

Prolog

I smrt je bolja od života u sramoti.

Beowulf

Dvorac Maldebann

Škotsko visočje

1499.

Vrištanje je moralo prestati.

Nije to više mogao ni trenutka podnijeti, ali znao je da im ne može pomoći. Njegova obitelj, njegov klan, njegov najbolji prijatelj Arron s kojim je još jučer jahao kroz vrištine i njegova majka — ah, njegova je majka bila posve druga priča; njezino je ubojstvo nagovijestilo ovo… ovo… barbarsko…

Okrenuo se i samoga sebe prokleo zbog kukavičluka. Ako ih nije mogao spasiti i nije mogao umrijeti s njima, morao im se barem odužiti tako što će zapamtiti sve što se dogodilo. I tako što će osvetiti njihovu smrt.

Ako bude potrebno, jednu po jednu.

Osveta ne oživljava mrtve. Koliko mu je to puta ponovio otac? Gavrael mu je nekoć vjerovao, vjerovao je u njega, ali to je bilo prije nego što je vidio svojega moćnog, mudrog i prekra­snog oca pognutog nad tijelom njegove majke, krvave košulje i s bodežom u ruci niz koji se još cijedila krv.

Gavrael McIllioch, jedini sin gospodara Maldebanna, ne­pomično je stajao na rubu Wotanove hridi i niz strmu liticu gledao selo Tuluth koje se širilo u dolini nekoliko desetaka me­tara pod njim. Pitao se kako se taj dan uspio iz temelja pro­mijeniti. Jučer je bio lijep dan ispunjen jednostavnim užicima dječaka koji će jednoga dana vladati ovim bujnim visočjem. A onda se pomolila okrutna zora koja mu je slomila srce. Kad je vidio svojega oca nad probodenim tijelom Jolyn McIllioch, Gavrael je pobjegao u utočište guste gorske šume gdje je većinu dana proveo mijenjajući raspoloženje između gnjeva i žalosti.

Naposljetku su se oba osjećaja povukla i osjetio je neobičnu prazninu. U suton se vratio u Maldebann kako bi u posljed­njem pokušaju da shvati ono čemu je svjedočio, ako se tako što uopće moglo shvatiti, svojega oca optužio za ubojstvo. Ali sad je stojeći na litici visoko iznad Tulutha četrnaestogodišnji sin Ronina McIlliocha shvatio da su njegove noćne more tek poče­le. Dvorac Maldebann bio je pod opsadom, selo je proždirala vatra, a ljudi su bezglavo trčali među plamenovima i hrpama mrtvih tijela. Gavrael je bespomoćno promatrao kako neki dje­čarac trči kraj kolibe ravno na oštricu ratnika iz McKaneova klana. Ustuknuo je. Bio je samo dijete, ali djeca su rasla i jed­nog bi se dana mogla osvetiti, a fanatični McKaneovi nikad ne bi dopustili da se sjeme mržnje ukorijeni i donese otrovan plod.

Pod svjetlom vatre koja je proždirala kolibe vidio je da Mc­Kaneovih ima mnogo više od njegovih. Prepoznatljivih zelenih i sivih tartana mrskoga neprijatelja bilo je deset puta više od McIlliochovih. Kao da su znali da ćemo biti ranjivi, pomislio je Gavrael. Više od polovice McIlliochovih otišlo je na vjenča­nje koje se održavalo na sjeveru.

Gavrael je mrzio što mu je samo četrnaest godina. Premda je bio visok i krupan za svoju dob, s ramenima koja su nago­vještavala izvanrednu snagu koju će jednoga dana posjedovati, znao je da se ne može mjeriti s krupnim McKaneovima. Bili su to ratnici snažnih, isklesanih tijela, gonjeni opsesivnom mr­žnjom. Neumorno su vježbali, a jedini su im ciljevi bili pljačka i ubijanje. Gavrael je u usporedbi s njima bio poput psića koji laje na medvjeda. Mogao je pojuriti u bitku koja mu se odvi­jala pod nogama, ali poginuo bi uzalud poput onoga dječaka nekoliko trenutaka prije. Ako večeras mora umrijeti, zakleo se da to neće biti uzalud.

Berserker, kao da mu je šaptao vjetar. Gavrael je nagnuo glavu i naćulio uši. Ne samo što mu se svijet raspadao, sad je još čuo i glasove. Hoće li ga i razum napustiti prije nego što ovome strašnome danu dođe kraj? Znao je da je legenda o ber­serkerima samo legenda.

Zazovi bogove, šapnule su mu šušteće grane borova.

“Baš”, promrmljao je Gavrael, ali tako je činio od trenutka kad je s devet godina prvi put čuo strašnu priču o berserkeri­ma. Berserkeri nisu postojali. Bila je to samo budalasta priča da se nestašna djeca natjeraju u red.

Ber… ser… ker. Ovaj je put zvuk bio jasniji, previše glasan da ga pripiše svojoj mašti.

Gavrael se okrenuo i pogledom prešao preko masivnih sti­jena iza sebe. Wotanova hrid bila je prepuna kamenih stijena i kamenja čudnog oblika koji su pod punim Mjesecom baca­li sjene nadnaravnih silueta. Pričalo se da je to sveto mjesto na kojem su se poglavari iz prošlosti sastajali i kovali planove za ratove te odlučivali o ljudskim sudbinama. Bilo je to mje­sto koje je momčića moglo natjerati da povjeruje u demone. Pomno je slušao, ali vjetar je donosio samo krikove njegova naroda.

Baš šteta što poganske priče nisu bile istinite. Legenda je govorila da se berserkeri mogu kretati tako brzo da ih ljudsko oko ne može ni vidjeti do trenutka kad je već kasno. Imali su nadnaravna osjetila: njuh oštar kao u vuka, sluh osjetljiv po­put šišmiševa, snagu dvadesetorice, vid prodoran kao u orla. Berserkeri su nekoć bili najhrabriji i najstrašniji ratnici koji su Škotskom hodali prije gotovo sedamsto godina. Bili su Odi­nova elitna vikinška vojska. Prema legendi su osim ljudskoga bez teškoća mogli preuzeti oblik vuka ili medvjeda. A sve ih se moglo prepoznati po strašnim modrim očima koje su gorjele poput užarenog ugljevlja.

Berserker, uzdahnuo je vjetar.

“Berserkeri ne postoje”, mrgodno je izgovorio Gavrael u noć. Više nije bio budalasti dječak kojega je mogla zaludje­ti mogućnost posjedovanja neusporedive snage; nije više bio momčić koji bi svoju besmrtnu dušu ponudio u zamjenu za ap­solutnu snagu i moć. Usto, oči su mu oduvijek bile tamnosmeđe. Povijest nije zabilježila nijednoga smeđookog berserkera.

Pozovi me.

Gavrael je ustuknuo. Ovaj posljednja izmišljotina njegova traumatiziranog uma bila je nesporna, bespogovorna zapovi­jed. Dlačice na vratu su mu se nakostriješile, a koža naježila. Godinama se igrao zazivanja berserkera, ali nikad se prije nije osjećao tako čudno. Krv mu se užarila u venama i kao da se na­lazio na rubu ponora koji ga je istodobno i privlačio i odbijao.

Dolinom su odjekivali krikovi. Djeca su ginula, jedno po jedno, dok je on stajao visoko iznad bitke, nemoćan da pro­mijeni tijek zbivanja. Učinio bi sve da ih spasi: cjenkao bi se, trgovao, krao, ubijao — učinio bi bilo što.

Suze su mu potekle niz lice kad je djevojčica s plavim uvoj­cima ispustila posljednji dah. Ona više nikad neće osjetiti maj­čine ruke, neće imati zgodne prosce, vjenčanje ni djecu — niti jedan jedini dah. Krvava joj se mrlja širila prednjom stranom haljine, a on je kao hipnotiziran zurio u nju. Vidio je samo krv na njezinim grudima koja se proširila u golem grimizni vrtlog koji ga je odvlačio u dubinu…

Nešto se u njemu prelomilo.

Zabacio je glavu i zaurlao, a njegove su se riječi odbijale od stijena Wotanove hridi. “Poslušaj me Odine, zazivam berser­kera! Ja, Gavrael Roderick Icarus McIllioch, nudim svoj život — ne, svoju dušu — za osvetu. Pozivam berserkera!”

Vjetrić koji je puhao iznenada se ražestio i u zrak zakovitlao lišće i prašinu. Gavrael je podignuo ruke kako bi zaštitio lice od oštrih uboda predmeta koji su letjeli zrakom. Grane se nisu mogle oduprijeti olujnom vjetru pa su se otkidale i udarale ga po tijelu kao nespretno bačena koplja. Crni su se oblaci razvu­kli po noćnome nebu i na trenutak zaklonili Mjesec. Nadnara­van vjetar fijukao je među stijenama Wotanove hridi, zakratko prigušujući krikove iz doline pod njim. Iznenada je noć eksplo­dirala blještavom modrom svjetlošću i Gavrael je osjetio kako mu se tijelo… mijenja.

Zarežao je, iskesio zube i osjetio da se duboko u njemu ne­što neopozivo promijenilo.

Nos mu je ispunilo mnoštvo mirisa koji su dopirali od bitke pod njim — hrđast, metalan miris krvi, čelika i mržnje.

Mogao je čuti šapat ljudi iz McKaneova logora daleko na obzoru.

Prvi je put vidio ratnike koji kao da su se usporeno kretali. Kako mu je to prije promaknulo? Bilo bi apsurdno lako uvući se među njih i ubiti ih dok se kreću kao kroz živi pijesak. Tako bi ih bilo lako ubiti. Tako lako…

Gavrael je nekoliko puta duboko udahnuo, dobro napunio pluća, a onda pojurio u dolinu pod sobom. Uletio je u krvopro­liće, a zvuk smijeha odjeknuo je od litica koje su okruživale do­linu. Da taj smijeh izlazi iz njegovih usta shvatio je tek kad su McKaneovi poput snoplja počeli padati pod njegovim mačem.

Satima poslije Gavrael je teturao kroz goruće ostatke Tulutha. McKaneovih više nije bilo, osim mrtvih i onih koji su uspjeli pobjeći. Preživjeli seljani brinuli su se za ranjene i u širokom krugu zaobilazili mladoga McIlliochova sina.

“Ubio si ih gotovo šezdeset, mladiću”, prozborio je starac sjajnih očiju kad je Gavrael prošao kraj njega. “To ne bi uspje­lo ni tvome ocu u najboljim godinama. Bolji si berserker od njega.”

Gavrael ga je iznenađeno pogledao. Prije nego što ga je sti­gao pitati što je točno značio taj komentar, starac je nestao u oblaku dima.

“Jednim si udarcem mača oborio trojicu, momče”, oglasio se netko drugi.

Dijete se bacilo na tlo i obgrlilo Gavraelova koljena. “Spasio si mi život, doista!” povikao je momčić. 

“Taj stari McKane imao me je kao na pladnju. Hvala ti! Moja mama ti također zahvaljuje.”

Gavrael se nasmiješio dječaku i zatim okrenuo prema nje­govoj majci koja se prekrižila i nije uopće izgledala zahvalno. Smiješak mu je nestao s lica. “Ja nisam čudovište…”

“Znam što si, momče.” Gledala ga je ravno u oči. U Gavra­elovim ušima riječi su joj bile grube i osuđujuće. “Točno znam što si i nemoj misliti drukčije. Odlazi! Otac ti je u nevolji.” Uzdrhtali prst uperila je pokraj posljednjeg reda koliba iz kojih se dimilo.

Gavrael je stisnuo vjeđe i pokušao pogledom prodrijeti kroz dim pa zateturao naprijed. Nikad se u životu nije osjećao tako iscrpljeno. Nespretno hodajući zaobišao je jednu od koli­ba koje nisu bile srušene i naglo se zaustavio.

Njegov je otac obliven krvlju slomljeno ležao na tlu, a mač mu je bio pokraj njega na zemlji.

Tuga i ljutnja borili su se za prevlast u Gavraleovu srcu, no rezultat je bila neobična praznina koju je osjećao. Dok je gle­dao svojeg oca, u mislima mu se pojavila slika majčina tijela i razbila mu posljednju mladalačku iluziju; ova je noć iznjedrila i izvanrednoga ratnika i čovjeka od krvi i mesa sa svim slabo­stima koje idu uz to. “Zašto, tata? Zašto?” Glas mu se slomio na tim riječima. Nikad više neće vidjeti smiješak svoje majke, nikad je više neće čuti kako pjeva, neće joj doći na sprovod — kad mu otac odgovori, smjesta će napustiti Maldebann da mu se preostala srdžba ne okrene protiv oca. A što bi to značilo? Da nije ništa bolji od njega.

Ronin McIllioch je zastenjao. Polako je otvorio oči gotovo slijepljene skorenom krvlju i pogledao svojega sina. Naprežući se da progovori, iz usta mu je potekao potočić krvi. “Mi smo… rođeni…” Glas mu se izgubio u teškom, bolnom kašlju.

Gavrael je šakama zgrabio očevu košulju i ne obazirući se na bolnu grimasu na njegovu licu grubo ga protresao. Morao je dobiti odgovor prije nego što krene jer mora otkriti kakva je to ludost natjerala njegova oca da ubije svoju ženu, njegovu majku. Znao je da bi ga neodgovorena pitanja mučila do kraja života. “Što si htio reći, tata? Reci mi! Reci mi zašto!”

Roninove su mutne oči potražile Gavraelove. Prsa su mu se brzo dizala i spuštala dok je plitko udisao zadimljeni zrak. S neobičnim suosjećanjem u glasu rekao je: “Sine, ne možemo si pomoći… muškarci našeg roda… uvijek se rađaju… takvi.”

Gavrael je užasnuto gledao oca. “To mi kažeš? Misliš li da me možeš uvjeriti da sam lud poput tebe? Nisam poput tebe! Ne vjerujem ti. Lažeš. Lažeš!” Skočio je na noge i brzo se po­čeo odmicati od oca.

Ronin McIllioch s mukom se uzdignuo na laktove i glavom pokazao na dokaze Gavraelove surovosti, rastrgana tijela Mc­Kaneovih ratnika. “To si ti učinio, sine.”

“Ja nisam nemilosrdni ubojica!” Gavrael je pogledom pre­šao preko unakaženih tijela, ne baš posve uvjeren u to što je rekao.

“To je dio… McIlliochova nasljeđa. Ne možeš si pomoći, sine.”

“Ne nazivaj me sinom! Nikad više neću biti tvoj sin. I ne bo­lujem od tvoje bolesti. Nisam kao ti. Nikad neću biti kao ti!”

Nerazgovijetno mrmljajući Ronin se spustio natrag na tlo. Gavrael se namjerno oglušio na zvuk njegova glasa. Ni tre­nutka više neće slušati očeve laži. Okrenuo mu je leđa i po­gledao na ostatke Tulutha. Preživjeli seljani skupljali su se u grupicama, ukočeno stajali u posvemašnjoj tišini i gledali ga. Odvraćajući lice od onoga čega će se uvijek sjećati kao pri­jekornog stava, pogled mu je prešao na tamne kamene zido­ve dvorca Maldebanna. Urezan u planinsku stijenu, uzdizao se nad selom. Nekoć nije želio ništa više nego da odraste i s ocem upravlja dvorcem, a onda s vremenom preuzme ulogu poglavara klana. Želio je zauvijek slušati zvonki majčin smijeh kako ispunjava prostrane dvorane i duboku grmljavinu očeva odgovora dok razgovaraju i šale se. Sanjao je da će znati mudro ispuniti želje svojega naroda, da će se jednoga dana oženiti i imati vlastite sinove. Da, nekoć je mislio da će se sve to ostvari­ti. Ali za manje vremena nego što je Mjesecu trebalo da prijeđe nebo iznad Tulutha, svi su njegovi snovi i posljednji dio njegove ljudskosti zauvijek nestali.

Gavraelu je trebao dobar dio dana da izubijano tijelo odvuče u sigurnost gustih gorskih šuma. Nikad se neće vratiti kući. Majka mu je mrtva, dvorac opljačkan, a seljani su ga se bojali. Iz misli mu nisu izlazile očeve riječi — takvi smo rođeni. Kao ubojice koji ubijaju čak i one koje tvrde da vole. To je duševna bolest, pomislio je Gavrael, koju je po očevim riječima i on nosio u svojoj krvi.

Žedniji nego ikad u životu, dopuzao je do jezerca ugniježđe­nog u maloj dolini iza Wotanove hridi. Neko je vrijeme ležao na mekoj obali i kad mu se u glavi prestalo vrtjeti, s mukom se na laktovima dovukao do vode. Skupljenih se dlanova nagnuo nad iskričavu, bistru vodu i ukočio, hipnotiziran svojim trepe­ravim odrazom u vodi.

Iz vode su ga gledale ledenomodre oči.

Prvo poglavlje

Dalkeith na Moru

Škotsko visočje

1515.

Grimm se zaustavio na otvorenim vratima radne sobe i zagle­dao se u noć. Na nemirnom oceanu treperio je odraz zvijezda, poput sitnih točkica svjetlosti na vrhovima valova. Obično ga je zvuk valova koji zapljuskuju stijene smirivao, ali u posljednje je vrijeme u njemu budio nemir za putovanjem.

Nastavio je koračati amo-tamo i pokušavao odgonetnuti moguće razloge svojega nemira, ali ništa mu nije padalo na um. Kad su prije dvije godine on i njegov najbolji prijatelj Ja­streb Douglas napustili službu na dvoru kralja Jakova i otišli iz Edinburgha, svojom je voljom odlučio ostati u Dalkeithu kao kapetan Douglasove dvorske straže. Grimm je obožavao Ja­strebovu ženu Adrienne — kad ga nije pokušavala oženiti — i njihovog sina Carthiana. Možda nije bio baš posve sretan, ali zasigurno je bio zadovoljan. Barem donedavna. Što onda nije bilo u redu s njim?

“Napravit ćeš mi rupe na omiljenom tepihu od toliko hoda­nja, Grimme. A slikar neće nikad uspjeti završiti tvoj portret ne budeš li sjeo”, zadirkivala ga je Adrienne, trznuvši ga iz me­lankoličnih razmišljanja.

Grimm je glasno uzdahnuo i rukom prošao kroz gustu kosu. Odsutnoga duha promatrao je more i igrao se uvojcima na sljepoočnici, motajući pramenove u pletenicu.

“Ne tražiš valjda zvijezdu padalicu, Grimme?” Crne oči Ja­streba Douglasa zaplesale su od veselja.

“Ne baš. A kad se tvoja nestašna žena odluči da mi kaže kakvu je kletvu zazvala na mene, rado ću je saslušati.” Prije ne­koga vremena Adrienne Douglas od zvijezde padalice zaželjela je nešto i nepokolebljivo je obojici odbijala reći što je poželje­la, sve dok ne bude apsolutno sigurna da joj je želja uslišana. Priznala je samo da se želja tiče Grimma, od čega je odmah postao nervozan. Premda se nije smatrao praznovjernim, svje­dočio je priličnom broju neobičnih događaja pa je dobro znao da nešto ne mora nužno biti nemoguće samo zato što se čini nevjerojatnim.

“I ja bih to volio, Grimme”, podržao ga je Jastreb. “Ali ni meni ne želi reći.”

Adrienne se nasmijala. “Obojica ste smiješni. Nemojte mi reći da dva takva neustrašiva ratnika brinu o želji koju je bes­poslena žena uputila zvijezdama.”

“Ništa što ti činiš ne smatram nevažnim, Adrienne”, od­govorio joj je Jastreb prisilivši se na osmijeh. “Svemir se ne ponaša normalno kad je o tebi riječ.”

Grimm se slabašno nasmiješio. To je bez sumnje bila isti­na. Adrienne je ovamo stigla iz dvadesetoga stoljeća, kao žrtva pokvarenog plana osvetoljubivog vilenjaka koji je preko nje na­umio uništiti Jastreba. Nemoguće su se stvari događale oko Adrienne, pa je baš zato htio znati kakvu je to prokletu želju zaželjela. Htio je biti spreman kad stvari zaguste.

“Hajde Grimme, sjedni”, poticala ga je Adrienne. “Voljela bih da ovaj portret bude gotov najkasnije do Božića, a Albertu treba nekoliko mjeseci da završi sliku po skicama.”

“Samo zato što je moj rad pravo savršenstvo”, pomalo uvri­jeđeno oglasio se slikar.

Grimm je okrenuo leđa noći i ponovno sjeo kraj Jastreba ispred vatre. “Još uvijek ne vidim svrhu toga”, promrmljao je. “Portreti su za žene i djecu.”

Adrienne je prezrivo otpuhnula. 

“Angažirala sam slikara da ovjekovječi dvojicu najveličanstvenijih muškaraca koje sam ikada vidjela” — uputila im je neodoljiv smiješak, a Grimm je prevrnuo očima, znajući da će učiniti sve što Adrienne poželi kad mu se tako nasmiješi — “a oni samo gunđaju. Ali, budite sigurni da ćete mi jednog dana zahvaljivati što sam vas natje­rala na to.”

Grimm i Jastreb zabavljeno su razmijenili poglede, a onda zauzeli poze koje će po njezinu mišljenju najbolje istaknuti nji­hova mišićava tijela i tamna, lijepa lica.

“Grimmove oči obvezno oboji intenzivno modro, kakve i jesu”, naložila je Albertu.

“Kao da ne znam slikati”, promrmljao je. “Ja sam ovdje umjetnik. Osim ako se sami ne želite okušati u tome.”

“Mislio sam da voliš moje oči.” Jastreb je okrenuo crne oči prema Adrienne.

“Volim ih. Udala sam se za tebe, nisam li?” zadirkivala ga je Adrienne. 

“Nisam ja kriva što žensko osoblje u Dalkeithu, sve do najmlađe sluškinje kojoj je jedva dvanaest godina, pada u nesvijest kad vidi oči tvojega najboljeg prijatelja. Kad podi­gnem svoje safire prema suncu, boja im je identična. Kao da trepere modrom vatrom.”

“A što su moje? Crni komadići ugljena?” pitao je Jastreb.

Adrienne se nasmijala. 

“Ludo jedna, tako sam opisala tvoje srce kad sam te prvi put srela. Grimme, prestani se vrpoljiti”, ukorila ga je. “Ili postoji razlog zbog kojeg hoćeš da na portre­tu imaš te pletenice na sljepoočnicama?”

Grimm se ukočio, a zatim si u nevjerici polako dotaknuo kosu.

Jastreb se zagledao u njega. “Što te muči, Grimme?” znati­željno ga je pitao.

Grimm je progutao slinu. Uopće nije bio svjestan da je u kosi ispleo ratne pletenice. Muškarac je ratne pletenice nosio samo u najcrnjim satima svojega života — kad je oplakivao svoju družicu ili se pripremao za bitku. Grimm ih je dosad imao samo dvaput. Zašto ih je sad ispleo? Zbunjeno je zurio u pod, kao da ne može izraziti što mu je na umu. U posljednje su ga vrijeme opsjedali duhovi prošlosti, sjećanja koja je prije mnogo godi­na okrutno zakopao u plitak grob i sakrio ispod tankog vela poricanja. Ali snovima su mu ponovno šetale sjenke mrtvaca, vukući za sobom tragove nelagode koja ga je cijeli dan pratila.

Grimm se još mučio sa smišljanjem odgovora kad je kroz vrata radne sobe hitrim koracima ušao stražar.

“Gospodaru. Gospodarice.” Uletjevši u sobu, stražar je s poštovanjem kimnuo Jastrebu i Adrienne. Ozbiljna izraza na licu prišao je Grimmu. 

“Ovo je upravo stiglo za vas, kapetane.” 

U ruke mu je gurnuo pergament službenog izgleda. “Glasnik je rekao da je vrlo žurno te da se isporuči samo vama u ruke.”

Grimm je polako okretao poruku u ruci. U crveni pečatni vosak bio je utisnut elegantan grb Gibraltara St. Claira. Prepla­vila su ga potisnuta sjećanja: Jillian. Bila je obećanje ljepote i radosti kakvoj se nije mogao nadati, sjećanje koje je pospremio u onaj isti neumoljiv plitak grob iz kojega kao da su se počeli vraćati mrtvi.

“Pa, otvori ga, Grimme”, poticala ga je Adrienne.

Polako, kao da drži ranjenu životinju koja bi ga mogla ugri­sti oštrim zubima, Grimm je slomio pečat i otvorio poslanicu. Ukočeno je pročitao kratku poruku od samo tri riječi. Reflek­sno je stisnuo šaku i zgužvao debeli pergament.

Uspravio se na noge i okrenuo prema stražaru. “Pripremite mi konja. Za jedan sat odlazim.” Stražar je kimnuo i napustio radnu sobu.

“Onda?” Jastreb je htio čuti o čemu je riječ. “Što piše?”

“Ništa u vezi s tobom, Jastrebe. Ne brini. Ne tiče se tebe.”

“Sve što se tiče mojega najboljeg prijatelja, tiče se i mene”, rekao je Jastreb. “Zato mi reci što nije u redu.”

“Neću ništa reći. Ostavi se toga, čovječe.” 

U Grimmovu glasu osjećalo se upozorenje koje bi slabijeg čovjeka sigurno zaustavilo. Ali Jastreb nikad nije bio niti će ikad biti slabiji čovjek, a pokrenuo se tako neočekivano da Grimm nije stigao reagirati kad mu je iz ruke istrgnuo pergament. Nestašno se smješkajući, Jastreb se odmaknuo i izravnao pergament. Na­mignuo je Adrienne i spustio pogled na poruku.

“‘Dođi radi Jillian’, piše. Dakle, riječ je o ženi. Stvari posta­ju zanimljive. Mislio sam da si se posve odrekao žena, prevrt­ljivi moj prijatelju. I tko je ta Jillian?”

“Žena?” Adrienne je oduševljeno uskliknula. “Mlada žena za udaju?”

“Prestanite, oboje. Nije ništa takvo.”

“Zašto si onda to pokušao zatajiti, Grimme?” ustrajao je Jastreb.

“Zato što ima stvari koje ne znaš o meni, a trajalo bi pre­dugo da ti objasnim. U nedostatku vremena da ti sve potanko ispričam, za nekoliko ću ti mjeseci poslati poruku”, hladno je izbjegavao odgovor.

“Nećeš se tako lako izvući, Grimme Roderiče.” 

Jastreb je zamišljeno protrljao novoizraslu bradu na čvrsto stisnutoj če­ljusti. 

“Tko je Jillian i kako ti poznaješ Gibraltara St. Claira? Mislio sam da si na dvor došao ravno iz Engleske. Činilo mi se da u Škotskoj ne poznaš nikoga osim ljudi koje si upoznao na dvoru.”

“Nisam ti ispričao baš sve, Jastrebe, a sad za to nemam vremena. Ali sve ću ti reći čim se smjestim.”

“Reći ćeš mi sad ili idem s tobom”, zaprijetio mu je Jastreb. 

“Što znači da i Adrienne i Carthian također idu, pa ćeš mi ili reći ili se pripremi da na putu imaš društvo, a nikad ne znaš što se može dogoditi s Adrienne u blizini.”

Grimm se namrštio. “Stvarno znaš biti naporan, Jastrebe.”

“Nemilosrdan. Zastrašujuć”, umilno se složila Adrienne. 

“Bolje je da se predaš, Grimme. Moj muž ne prihvaća ‘ne’ kao odgovor. Vjeruj mi, nitko to ne zna bolje od mene.”

“Hajde, Grimme, ako ne možeš vjerovati meni, kome mo­žeš vjerovati?” nagovarao ga je Jastreb. 

“Kamo ideš?”

“To nije pitanje povjerenja, Jastrebe.” 

No Jastreb je samo čekao znatiželjna izraza lica i Grimm je znao da neće popu­stiti. Nastavit će ga ispitivati i naposljetku učiniti ono čime je zaprijetio — poći će s njim — ako mu Grimm ne ponudi zado­voljavajuć odgovor. Možda je i bilo vrijeme da prizna istinu, iako je postojala mogućnost da poslije toga više neće biti do­brodošao u Dalkeithu. “Idem kući, na neki način”, naposljetku je popustio.

“Caithness ti je dom?”

“Tuluth”, promrmljao je Grimm.

“Molim?”

“Tuluth”, odrješito je rekao Grimm. “Rođen sam u Tuluthu.”

“Rekao si mi da si rođen u Edinburghu!”

“Lagao sam.”

“Zašto? Rekao si mi da ti je cijela obitelj mrtva! Je li i to bila laž?”

“Ne! Mrtvi su. O tome nisam lagao. Odnosno… uglavnom nisam lagao”, naglo se ispravio. “Otac mi je živ, ali nisam s njim razgovarao više od petnaest godina.”

U Jastrebovoj se čeljusti trznuo mišić. “Sjedni, Grimme. Ne ideš nikamo dok mi ne ispričaš sve, a nekako mi se čini da je ta priča već odavna trebala biti ispričana.”

“Nemam vremena za to, Jastrebe. Ako je St. Clair rekao da je žurno, znači da sam već odavno trebao biti u Caithnessu.”

“Kakve veze ima Caithness sa svim tim ili s tobom? Sjedni. I pričaj. Odmah.”

Vidjevši da mu nema uzmaka, Grimm je koračajući amo-ta­mo počeo svoju priču. Ispričao im je kako je s četrnaest godina Tuluth napustio u noći krvoprolića, kako je dvije godine lutao gorskim šumama, noseći svoje ratne pletenice i mrzeći ljudski rod, mrzeći svojega oca, mrzeći samoga sebe. Surove detalje je preskočio — ubojstvo njegove majke, glad koju je trpio i brojne napade na njega. Ispričao im je kako je sa šesnaest godina sklo­nište pronašao kod Gibraltara St. Claira i kako je promijenio ime u Grimm da zaštiti sebe i one do kojih mu je bilo stalo. No McKane ga je ipak pronašao u Caithnessu i napao obitelj koja ga je udomila. Naposljetku im je, glasom koji je odavao krajnju nelagodu, rekao svoje pravo ime.

“Što si to rekao?” zaprepašteno je pitao Jastreb.

Grimm je duboko udahnuo i ljutito izbacio zrak iz pluća. 

“Rekao sam Gavrael. Pravo ime mi je Gavrael.” 

U Škotskoj je postojao samo jedan Gavrael; nijedan drugi čovjek ne bi svo­jevoljno nosio to ime i njegovu kletvu. Pripremio se da Jastreb eksplodira. I nije trebao dugo čekati.

“McIllioch?” Jastrebove su se oči suzile u nevjerici.

“McIllioch”, potvrdio je Grimm.

“A Grimm?”

“Grimm dolazi od Gavrael Roderick Icarus McIllioch.” Iz­govorio je svoje ime grlenim gorštačkim dijalektom tako da ga se gotovo i nije moglo razumjeti. “Uzmi prvo slovo od svih mojih imena i dobit ćeš G-R-I-M.”

“Gavrael McIllioch bio je berserker!” zagrmio je Jastreb

“Rekao sam ti da ne znaš sve o meni”, mračno mu je uzvra­tio Grimm.

Prešavši radnu sobu u tri brza koraka, Jastreb se zausta­vio desetak centimetara od Grimmova lica i počeo ga pomno proučavati, kao da će tako pronaći neki trag zvijeri koji je već odavna trebao otkriti Grimmovu tajnu. “Kako mi je to pro­maknulo?” promrmljao je Jastreb. “Godinama sam se pitao odakle ti neke neobične… sposobnosti. Svih mu svetaca, trebao sam to znati već po boji tvojih očiju…”

“Mnogo je ljudi s plavim očima, Jastrebe”, odvratio mu je Grimm.

“Ali ne poput tvojih”, primijetila je Adrienne.

“To objašnjava sve”, polako je rekao Jastreb. “Ti nisi ljud­sko biće.”

Grimm je ustuknuo.

Adrienne je mrko pogledala muža i uhvatila Grimma pod ruku. “Naravno da je ljudsko biće, Jastrebe. On je samo čo­vjek… i još malo više.”

“Berserker.” Jastreb je odmahnuo glavom. “Pravi berserker. Kažu i da je William Wallace*

* William Wallace bio je legendarni škotski vitez, odmetnik, nacionalni junak i vođa Škota u Ratovima za škotsku neovisnost. Pokušao je izboriti izgubljenu neovisnost Škotske, a iako nije uspio u tome, postao je važna povijesna figura u borbi za škotsku slobodu. U filmu Hrabro srce glumio ga je Mel Gibson. Op. prev. bio berserker.”

“I baš je imao lijep život, eh?” ogorčeno je rekao Grimm.

Grimm je odjahao nedugo nakon toga. Nije više odgovarao na Jastrebova pitanja i njegov je prijatelj ostao gorko nezado­voljan. Grimm je otišao brzo jer su mu se počela vraćati sje­ćanja. Znao je da mora biti sâm u trenutku kad sve uspomene nahrupe na njega. Namjerno više nije razmišljao o Tuluthu. Dovraga, namjerno nije više razmišljao ni o čemu, ne ako je to ikako mogao izbjeći.

Tuluth: u njegovu je sjećanju to bila dolina puna crnih obla­ka dima, tako gustog da su ga oči pekle od jetkoga vonja goru­ćih koliba i spaljenog mesa. Vrištanje djece. O, Kriste!

Grimm je teško uzdahnuo i mamuzama natjera Occama u galop po hrptu brijega. Nije zamjećivao ljepotu noći u visočju, bio je izgubljen u drugome vremenu, okružen samo bojom krvi i tamom pustoši unakažene duše — s jednom sjajnom zlatnom točkom.

Jillian.

Je li on životinja, tata? Mogu li ga zadržati? Molim te? On je tako slavna zvijer!

Ponovno se osjećao kao da mu je šesnaest godina i kao da gleda djevojčicu zlatne kose. Sjećanja su ga shrvala i iz njih je potekao sram gušći od kristaliziranog meda u košnici. Pro­našla ga je u šumi gdje je poput zvijeri strvinario u potrazi za hranom.

Bit će žešći od Savanne, tata!

Savanna je bila njezino štene, punih šezdeset kila irskoga vučjeg hrta.

Dobro će me štititi, tata, znam da hoće!

Istoga trenutka kad je izgovorila te riječi, nijemo se zakleo da će činiti baš to, ni ne sanjajući da će ju jednoga dana morati zaštititi od samoga sebe.

Grimm je protrljao svježe obrijanu čeljust i zabacio glavu u vjetar. Na trenutak je ponovno osjetio slijepljenu kosu, prljav­štinu, znoj i ratne pletenice, vatrene oči ispunjene mržnjom. I nevino, slatko dijete koje mu je vjerovalo čim ga je ugledalo.

Ah, ali brzo ju je izdao.